Službeni glasnik BiH, broj 32/19

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1516/17, rješavajući apelaciju Mitra Grgura, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mitra Grgura podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 P 003186 16 Gž od 7. februara 2017. godine i broj 14 0 P 003194 17 Gž od 14. februara 2017. godine, te rješenja Osnovnog suda u Foči broj 94 0 P 018685 13 P od 7. septembra 2016. godine i broj 94 0 P 001055 15 P 3 od 26. jula 2016. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mitar Grgur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Avtovca – Gacko podnio je 18. aprila 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 P 003186 16 Gž od 7. februara 2017. godine i Rješenja Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 018685 13 P od 7. septembra 2016. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1516/17.

2. Apelant je 20. aprila 2017. godine podnio još jednu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda broj 14 0 P 003194 17 Gž od 14. februara 2017. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 94 0 P 001055 15 P 3 od 26. jula 2016. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1517/17.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, a kojima se osporavaju odluke istih redovnih sudova, te da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1516/17 i AP 1517/17, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1516/17.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, te Vesne Ivković, Milana Bosića i Bože Vukajlovića (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotuženi, tuženi B. V. ili tuženi) zatraženo je 30. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelacije.

5. Svi učesnici u postupku pred Ustavnim sudom su dostavili odgovore na apelacije u periodu od 6. do 8. februara 2019. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 9. marta 2009. godine Osnovnom sudu u Trebinju podnio tužbu protiv tuženog B. V. (sudija Osnovnog suda u Trebinju – Odjeljenje Nevesinje), a 30. januara 2013. godine tužbu protiv prvotužene (sudija Osnovnog suda u Trebinju) i drugotuženog (predsjednik Osnovnog suda u Trebinju) radi naknade štete.

8. Okružni sud u Trebinju je rješenjem br. 95 0 V 001552 09 V od 13. marta 2009. godine i 95 0 V 024275 13 V od 11. februara 2013. godine odredio Osnovni sud kao stvarno nadležan sud za postupanje po apelantovim tužbama.

9. Odlučujući o apelantovim tužbama, Osnovni sud je donio rješenja br. 94 0 P 001055 15 P 3 od 26. jula 2016. godine i 94 0 P 018685 13 P od 7. septembra 2016. godine kojima su apelantove tužbe odbačene kao nedopuštene. Navedena rješenja su potvrđena rješenjima Okružnog suda br. 14 0 P 003186 16 Gž od 7. februara 2017. godine i 14 0 P 003194 17 Gž od 14. februara 2017. godine. U obrazloženjima rješenja redovnih sudova je navedeno da iz činjeničnih navoda tužbe, u suštini, proizlazi da apelant tvrdi da su mu "povrijeđena prava zbog nezakonitog postupanja tuženih u vršenju funkcije sudije" u postupcima u kojima je apelant učestvovao kao stranka u postupku. Također je navedeno da je na osnovu dokumentacije u spisu nesporno utvrđeno da su prvotužena i tuženi B. V. kao sudije postupali u predmetima na koje se apelant pozivao u tužbi (tri predmeta), te da je u jednom predmetu postupak pravomoćno okončan, dok je u dva predmeta postupak u toku. Drugotuženi nije postupao ni u jednom predmetu. U vezi s tim, redovni sudovi su ukazali da sudije uživaju zaštitu imuniteta, pozivajući se na pravni stav Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Ernst i ostali protiv Belgije – 2003, prema kome "davanje sudijama imuniteta od građanske odgovornosti nije u suprotnosti sa članom 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ukoliko postoje druga pravna sredstva koje pojedinac može iskoristiti u slučaju da traži naknadu štete koju je pretrpio kao posljedicu radnje sudije" (mutatis mutandis, Evropski sud Ernst i ostali protiv Belgije – 2003. Sudovi su također obrazložili da imunitet u procesnom smislu znači odsustvo ili prekid započetog postupka, predstavlja povlasticu, odnosno pravo određenog lica da bude izuzeto od primjene pojedinih propisa koji se na druga lica redovno primjenjuju.

10. Dakle, cijeneći navedeno, redovni sudovi su zaključili da bi "vođenje postupka po apelantovim tužbama, značilo društveno neopravdano trošenje vremena i sredstava, te slabljenje autoriteta sudova i sudija, ali i besciljno vršenje prava kod jasno definirane zaštite stranaka putem zahtjeva za naknadu štete od Republike Srpske kao pasivno legitimirane stranke u skladu sa članom 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO)". U vezi s tim, sudovi su zaključili da je i prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženih osnovan budući da Republika Srpska nije tužena strana, te su primjenom odredbi člana 67. stav 1. tačka 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučili kao u dispozitivu rješenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.b), d), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5, 6. i 8. Evropske konvencije. Ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog pravna. Apelant, u suštini, iznosi svoja mišljenja prema kojima su tuženi kao sudije nezakonito postupali i iznosili činjenice u postupcima u kojim je apelant učestvovao kao stranka, te da je zbog nezakonitog postupanja tuženih pretrpio nenadoknadivu štetu. Iako se eksplicitno nije pozvao, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama onemogućen pristup sudu.

b) Odgovor na apelaciju

12. Okružni sud je u odgovoru naveo da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima iznesenim u svojoj odluci za koju smatra da je donesena u skladu sa zakonom, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Osnovni sud smatra da u konkretnom postupku nisu povrijeđena apelantova prava na koja je svojim apelacijama ukazao i da su u okolnostima konkretnog slučaja pravilno primijenjene relevantne odredbe ZPP, ZOO, uz obrazloženje koje je jasno i potpuno.

14. Tuženi su istakli da su apelantovi navodi neosnovani, te smatraju da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili odredbu člana 67. stav 1. tačka 7. ZPP, na kojoj su zasnovane osporene odluke. Navedeno iz razloga jer apelant nikakvu štetu ne može potraživati od tuženih kao sudija – predsjednika suda jer takvu štetu eventualno može ostvarivati samo od Republike Srpske kao pasivno legitimirane strane. Smatraju da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, a pogotovo njegovo pravo na pravično suđenje i pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:

Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

16. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 87.
Imunitet sudija i tužilaca

(1) Sudija ili tužilac ne može biti krivično gonjen, uhapšen ili zadržan u pritvoru niti može odgovarati u građanskom postupku za mišljenja koja daje ili za odluke koje donese u okviru svojih službenih dužnosti.

17. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS, 45/09 – OUS, 49/09, 61/13; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:

Član 62.

Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.

Ove pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na obavezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.

Član 67.

Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

[…]

7) da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje;

[…]

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Okružnog suda br. 14 0 P 003186 16 Gž od 7. februara 2017. godine i 14 0 P 003194 17 Gž od 14. februara 2017. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja apelant je primio 17. februara 2017. godine, a apelacije su podnesene 18. i 19. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.b), d), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5, 6. i 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje jer su tužbe, koje je podnio protiv tuženih, odbačene primjenom odredbe člana 67. stav (1) tačka 7. ZPP.

26. Imajući u vidu apelantove prigovore koji pokreću pitanje kršenja prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija izričito i ne spominje pravo na pristup sudu, a da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pravo na pristup sudu prvi put objasnio u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 4451/70, 1975. g.) u kojem je, između ostalog, zaključeno da pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pristup sudu koje ne smije biti uvjetovano, odnosno otežano. Evropski sud je također u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Evropski sud, Kreuz protiv Poljske, odluka iz 2001. g.) zauzeo stav da pravo na sud nije apsolutno i da ono može biti podložno implicite dopuštenim ograničenjima jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva regulaciju države. Restrikcije se mogu ticati prava pristupa kao takvog ili određenih njegovih elemenata, npr. javnosti postupka ili se postupak može ograničiti na utvrđivanje specifičnih pitanja zakona. Štaviše, izvjesne implicite restrikcije primjenjuju se u tom smislu da krivični postupak može biti i okončan bez intervencije suda, pod uvjetom da ne vodi do formalnog ili činjeničnog utvrđivanja stanja stvari. Vlasti također mogu odrediti specifična ograničenja pravila pristupa sudu, ali data ograničenja ne smiju ugrožavati pravo pristupa samoj njegovoj suštini i mora biti dovoljno jasno ili njihove odredbe moraju sadržavati garancije da ne budu pogrešno shvaćene. Zapravo, ograničenja koja se primjenjuju moraju težiti legitimnom cilju, a mora postojati i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi, između ostalih, Evropski sud, Tinnelly & Sons Ltd. i drugi, te McElduff i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1998. g.).

27. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama odbačen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete od tuženih koji su postupali kao sudije u postupcima u kojima je apelant učestvovao kao stranka u postupku. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno obrazloženje da apelant ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tuženih jer uživaju zaštitu imuniteta, pri čemu su svoj zaključak zasnivali pozivajući se na stav Evropskog suda u predmetu Ernest i ostali protiv Belgije prema kojem davanje sudijama imuniteta od građanske odgovornosti nije u suprotnosti sa članom 6. Evropske konvencije ukoliko postoje druga pravna sredstva koja pojedinac može iskoristiti u slučaju da traži naknadu štete koju smatra da je pretrpio kao posljedicu radnje sudije.

28. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka ukazali na činjenicu da Osnovni sud u Trebinju, u kojem su tuženi postupali kao sudije po apelantovim tužbama, teritorijalno i organizaciono pripada Republici Srpskoj. Dalje je naglašeno da bi Republika Srpska (koja u predmetnim postupcima nije bila tužena) mogla biti odgovorna za štetu koja je nesavjesnim radom službenog lica prouzrokovana shodno odredbama člana 172. ZOO.

29. Ustavni sud ukazuje, iako se redovni sudovi nisu eksplicitno pozvali, da je odredbama člana 87. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH (u daljnjem tekstu: ZOVSTVBiH) također propisano da sudija ne može odgovarati u građanskom postupku za mišljenja koja daje ili za odluke koje donese u okviru svojih službenih dužnosti, te dovodeći navedeno u vezu sa stavom Evropskog suda u predmetu Ernest i ostali protiv Belgije – 2003 nesporno je da sudije uživaju zaštitu imuniteta.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava koje se odnosi na stranačku sposobnost, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe ZPP, ZOO, kao i na relevantnu praksu Evropskog suda, dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim.

31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pristup sudu kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

32. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena i prava iz člana II/3.b), d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5. i 8. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pristup sudu, dakle na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni procesnog prava i materijalnog prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.b), d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5. i 8. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbacili apelantove tužbe zbog postojanja imuniteta na strani tuženih (sudija) od građanske odgovornosti, te kada u osporenim odlukama nije proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo u odnosu na nedostatak pasivne legitimacije na strani tuženih.

34. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za tvrdnje istaknute u vezi s primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo nije proizvoljno primijenjeno.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.