Službeni glasnik BiH, broj 80/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4077/16, rješavajući apelaciju Izete Šehagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj /94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Izete Šehagić.

Utvrđuje se da je prekršeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 020038 14 U od 23. augusta 2016. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Izeta Šehagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Udruženje "Vaša prava BiH" iz Sarajeva, podnijela je 24. oktobra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 020038 14 U od 23. augusta 2016. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj FZ3/2-1069534174 od 20. januara 2014. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje-Kantonalne administrativne službe u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) broj FZ 12/2-35-UP-1-8362/13-1069534174 od 6. novembra 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog zavoda i Kantonalne administrativne službe zatraženo je 19. jula 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. jula 2018. godine, a Federalni zavod 22. augusta 2018. godine. Kantonalna administrativna služba nije dostavila odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantica je 24. jula 2013. godine podnijela zahtjev Kantonalnoj administrativnoj službi za priznavanje prava na porodičnu penziju nakon smrti Mehmeda Ferhatovića na osnovu njihove vanbračne zajednice.

6. Rješenjem Kantonalne administrativne službe broj FZ 12/2-35-UP-1-8362/13-1069534174 od 6. novembra 2013. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda od 20. januara 2014. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za priznavanje prava na porodičnu penziju. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je u provedenom postupku, na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbama člana 9. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), utvrđeno da je Mehmed Ferhatović, rođen 11. septembra 1950. godine, bio korisnik invalidske penzije kod Federalnog zavoda, u skladu sa odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, počev od 30. septembra 2003. godine i sve do 1. jula 2013. godine, kada je umro. Također je utvrđeno da je apelantica živjela u vanbračnoj zajednici sa umrlim osiguranikom Mehmedom Ferhatovićem. Kantonalna administrativna služba se pozvala na odredbe člana 60. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je propisano da "porodičnu penziju mogu ostvarivati članovi porodice: bračni drug, djeca rođena u braku, van braka, usvojena, pastorčad koju je osiguranik izdržavao, unučad i druga djeca bez roditelja koju je osiguranik izdržavao do svoje smrti. Porodičnu penziju može ostvariti bračni drug iz razvedenog braka ako mu je sudskom odlukom utvrđeno pravo na izdržavanje". Ocjenjujući da je citiranim članom 60. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da porodičnu penziju može ostvariti bračni drug, kao i razvedeni bračni drug pod uvjetom da dokaže da mu je sudskom odlukom utvrđeno pravo na izdržavanje, te da navedenim članom nije bilo priznato pravo na porodičnu penziju u korist vanbračnog druga, Kantonalna administrativna služba je odbila apelanticin zahtjev kao neosnovan.

7. Kantonalni sud je u upravnom sporu donio Presudu broj 09 0 U 020038 14 U od 23. augusta 2016. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz podataka upravnog spisa nesporno proizlazi da je apelantica živjela u vanbračnoj zajednici sa umrlim Mehmedom Ferhatovićem, pa budući da je odredbama člana 60. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju jasno propisano ko ima pravo na porodičnu penziju, te pošto to pravo nije propisano u korist vanbračnog druga, Kantonalni sud je zaključio da apelantica ne ispunjava uvjete za stjecanje prava na porodičnu penziju shodno odredbama člana 60. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

8. Naime, Kantonalni sud je citirao odredbe člana 60. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, te, s tim u vezi, zaključio da su tuženi (Federalni zavod) i prvostepeni organ uprave pravilno utvrdili da apelantica ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na porodičnu penziju poslije smrti Mehmeda Ferhatovića, koji je umro 1. jula 2013. godine (izvod iz matične knjige umrlih na ime Mehmeda Ferhatovića, koji se za mjesto Stari Grad Sarajevo vodi pod rednim brojem 164 za 2013. godinu), budući da apelantica nije dokazala da je postojala bračna zajednica između nje i Mehmeda Ferhatovića, te da joj, shodno tome, uz ispunjavanje i drugih uvjeta propisanih zakonom, pripada pravo na porodičnu penziju, u skladu sa odredbama člana 60. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

9. Pored navedenog, Kantonalni sud je ukazao da apelanticino pozivanje "na Zakon o porodičnim odnosima (da je vanbračna zajednica izjednačena sa bračnom zajednicom), te isticanje u tužbi, a i u žalbi da je cilj člana 60. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju da se najbližem krugu porodice osiguranika osiguraju primanja u slučaju smrti osiguranika, a u koji spada i tužiteljica u skladu sa odredbom člana 2. Porodičnog zakona FBiH, prema mišljenju suda, nije moglo utjecati na drugačije rješenje ove upravne stvari "s obzirom na to da pojam udovac ili udovica u značenju kako je regulirao Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju pretpostavlja postojanje bračne zajednice do momenta smrti jednog od supružnika, kao penzijsko-invalidskog osiguranika". Stoga, Kantonalni sud je zaključio da ni apelanticini navodi kojim ukazuje da je izjednačena bračna i vanbračna zajednica u skladu sa odredbama Zakona o porodičnim odnosima nisu od utjecaja na donošenje odluke u apelanticinu korist, jer su u konkretnom slučaju primjenjive odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je, u skladu sa odredbama člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima, odbio tužbu kao neosnovanu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 6, 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi navedenih prava svode se na tvrdnje da je na utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenjeno i protumačeno materijalno pravo. Naime, apelantica smatra da se ona kao vanbračni partner preminulog osiguranika Mehmeda Ferhatovića, prema svom faktičkom stanju, ne razlikuje od "supruge na papiru". S tim u vezi, apelantica je istakla da je cilj člana 60. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju da se najbližem krugu porodice preminulog osiguraju primanja u slučaju njegove smrti, te smatra da i ona, kao vanbračni supružnik, "spada u taj krug", te da ima pravo na porodičnu penziju prema članu 60. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju. Apelantica, također, ukazuje da je postupak pred nadležnim upravnim organima i Kantonalnim sudom "trajao neopravdano dugo", te smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

11. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da pred tim sudom nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji, jer je presuda donesena u skladu sa važećim propisima i na osnovu dokumentacije koja se nalazila u spisu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Federalni zavod PIO je naveo da su osporene odluke utemeljene na pravilnoj primjeni materijalnog prava, pa samim tim smatra da nisu povrijeđena ustavna prava na koja apelantica ukazuje u apelaciji.

V. Relevantni propisi

13. Porodični zakon FBiH ("Službene novine FBiH" br. 35/05, 41/05 i 31/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Porodica, u smislu ovog Zakona, jeste životna zajednica roditelja i djece i drugih krvnih srodnika, srodnika po tazbini, usvojilaca i usvojenika i osoba iz vanbračne zajednice ako žive u zajedničkom domaćinstvu.

Član 3.

Vanbračna zajednica, u smislu ovog Zakona, jeste zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici sa drugom osobom, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.

Član 213.

(1) Međusobno izdržavanje bračnih i vanbračnih partnera, roditelja i djece i drugih srodnika njihova je dužnost i pravo kada je to predviđeno ovim Zakonom.

Član 224.

Bračni partner koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog partnera srazmjerno njegovim mogućnostima.

Član 230.

Vanbračni partner koji ispunjava uvjete iz čl. 3. i 224. ovog Zakona ima pravo na izdržavanje od drugog vanbračnog partnera nakon prestanka vanbračne zajednice.

Član 263.

(1) Imovina koju su vanbračni partneri stekli radom u vanbračnoj zajednici koja ispunjava uvjete iz člana 3. ovog Zakona smatra se njihovom vanbračnom stečevinom.

(2) Na imovinu iz stava 1. ovog člana primjenjuju se odredbe ovog Zakona o bračnoj stečevini.

14. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 32/01,73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) u relevantnom djelu glasi:

Član 2.

Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja su: pravo na starosnu penziju, pravo na invalidsku penziju, pravo na porodičnu penziju, prava osiguranika sa promijenjenom radnom sposobnošću, pravo po osnovu fizičke onesposobljenosti.

Član 60.

Porodičnu penziju mogu ostvariti članovi porodice: bračni drug; djeca rođena u braku, van braka, usvojena, pastorčad koju je osiguranik izdržavao, unučad i druga djeca bez roditelja koju je osiguranik izdržavao do svoje smrti.

Porodičnu penziju može ostvariti i bračni drug iz razvedenog braka, ako mu je sudskom odlukom utvrđeno pravo na izdržavanje.

15. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" broj 13/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 69.
(Članovi porodice umrlog osiguranika)

Članovima porodice umrlog osiguranika, odnosno korisnika penzije smatraju se:

a) bračni supružnik (udovica, odnosno udovac),

b) razvedeni bračni supružnik, ako mu je pravosnažnom presudom suda dosuđeno pravo na izdržavanje,

c) dijete, rođeno u braku ili van braka, te usvojeno dijete,

d) pastorak, ukoliko ga je umrli osiguranik, odnosno korisnik penzije izdržavao,

e) dijete unuče bez oba roditelja ukoliko ga je umrli osiguranik, odnosno korisnik penzije izdržavao.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 020038 14 U od 23. augusta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 25. augusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 24. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelantica pobija osporene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e), f), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 6, 8. i 14. Evropske konvencije, te član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku. S obzirom na navode apelacije i činjenicu da se apelantica pozvala na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud će razmotriti apelanticine navode u svjetlu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Nediskriminacija u vezi sa pravom na imovinu

21. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

22. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

25. Apelantica smatra da joj je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu zbog toga što, kao vanbračni partner, nije mogla steći pravo na porodičnu penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju iako je vanbračna zajednica u potpunosti izjednačena sa bračnom zajednicom prema Porodičnom zakonu Federacije BiH.

26. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je o gotovo istom pravnom pitanju raspravljao u Odluci broj AP 4207/13 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4207/13 od 30. septembra 2016. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci sporno je bilo da li se može apelantu kao ostaviteljicinom vanbračnom partneru priznati status zakonskog nasljednika prvog nasljednog reda. U toj odluci Ustavni sud je zaključio da su "sudovi primjenom Zakona o nasljeđivanju iz 1980. godine, bez uvažavanja opredjeljenja iz Porodičnog zakona FBiH iz 2005. godine o dosljednom izjednačavanju vanbračne zajednice koja traje više od tri godine sa bračnom zajednicom u svim pravima i obavezama, uključujući i imovinska prava, i odbijanjem apelantovog zahtjeva da mu se prizna pravo da kao nasljednik prvog nasljednog reda učestvuje u ostavinskom postupku, prekršili zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju".

27. U navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, ukazao da je "PZFBiH donesen 2005. godine i da je zakonodavac, uvažavajući činjenicu da je i ranijim Porodičnim zakonom vanbračna zajednica bila izjednačena sa bračnom, ali i razvoj društvenih odnosa općenito, pa tako i porodice i porodičnih veza, ovu jednakost dosljedno regulirao u odnosu na sva prava i obaveze, uključujući i imovinska prava. S druge strane, ZON, koji je bio na snazi u vrijeme odlučivanja, usvojen je 1980. godine i nije nikada bio promijenjen da bi i u njemu bila priznata jednakost ovih dviju zajednica, pa čak ni nakon što je donesen novi PZFBiH sve do 2014. godine, kada je donesen novi Zakon o nasljeđivanju FBiH. Tim zakonom, u članu 9, eksplicitno je navedeno da ostavitelja nasljeđuje i njegov vanbračni partner koji je u pravu nasljeđivanja izjednačen s bračnim, ukoliko vanbračna zajednica ispunjava uvjete propisane u PZFBiH i ako je trajala do smrti ostavitelja".

28. Također, u citiranom predmetu Ustavni sud je imao u vidu da su "predlagač novog ZONFBiH, a zatim i zakonodavac koji je takvo rješenje usvojio prepoznali diskrepancu između dva zakona, te zaključili da je takva diskrepanca rezultirala diskriminirajućim tretmanom vanbračnih partnera, pa su tu diskriminaciju novim propisom otklonili. Ovakvo postupanje je, prema mišljenju Ustavnog suda, u okviru širokog polja slobodne procjene koje država uživa u reguliranju ovih odnosa. Pri tome Ustavni sud naglašava da nije relevantno ocijeniti da li je ili ne jedan zakon u odnosu na drugi lex specialis. Naime, PZFBiH regulira, između ostalog, pitanje porodice i porodičnih odnosa i izjednačava vanbračnu zajednicu koja je trajala više od tri godine sa bračnom u pravima i obavezama, dok se nasljednim zakonom uređuje pitanje ko od članova porodice nasljeđuje ostavioca. U takvoj situaciji razumno je bilo očekivati, a zakonodavac je takvo očekivanje i potvrdio u novom nasljednom zakonu, da vanbračni partneri budu izjednačeni sa bračnim i u odnosu na nasljeđivanje".

29. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci imao u vidu da je "u vrijeme donošenja osporenih odluka na snazi bio ZON iz 1980. godine, koji vanbračnim partnerima nije priznavao pravo na nasljeđivanje. Međutim, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija se primjenjuje direktno i ima prioritet nad svim drugim zakonima. To, između ostalog, znači i da se zakoni koji nisu usaglašeni sa Evropskom konvencijom moraju primijeniti na način na koji se neće kršiti prava iz Evropske konvencije. Dakle, u situaciji kada je nesumnjivo da je vanbračna zajednica apelanta i ostaviteljice započela u vrijeme kada je već bio na snazi PZFBiH iz 2005. godine koji ne samo da je preuzeo princip ravnopravnosti vanbračne i bračne zajednice iz ranijeg zakona već je i dosljedno izjednačio ove dvije zajednice u pravima i obavezama, da je ta zajednica trajala sve do ostaviteljicine smrti, da je sam zakonodavac prilikom donošenja novog nasljednog zakona istakao da je različit tretman vanbračnih i bračnih partnera u oblasti nasljeđivanja bio diskriminirajući, Ustavni sud smatra da ZON iz 1980. godine nije primijenjen uz dosljedno poštivanje 'opredjeljenja iz porodičnog prava o jednakom tretmanu bračne i vanbračne zajednice'".

30. Dovodeći navedene stavove iz citirane Odluke broj AP 4207/13 u vezu sa predmetnim slučajem, Ustavni sud smatra da su oni primjenjivi i u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud ukazuje da je u osporenim odlukama nesporno utvrđeno da je postojala vanbračna zajednica između apelantice i umrlog Mehmeda Ferhatovića, koja je trajala 17 godina, te da je ispunila uvjete da se smatra vanbračnom zajednicom u smislu relevantnih odredaba Porodičnog zakona. Redovni sud i organi uprave u osporenim odlukama dosljedno su ukazivali da je vanbračna zajednica izjednačena sa bračnom prema Porodičnom zakonu, ali su zaključili da se pravilnim tumačenjem ove odredbe ne može izvesti zaključak da je ova zajednica u svemu izjednačena sa bračnom zajednicom, već samo u pogledu određenih prava. Pri tome su se pozvali na odredbu člana 60. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pri tome zaključivši da je navedeni zakon lex specialis kojim "nije predviđena mogućnost priznavanja prava na porodičnu penziju vanbračnom drugu".

31. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju u vrijeme donošenja osporenih odluka na snazi bio Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1998. godine koji ni svojim naknadnim izmjenama nigdje ne spominje, niti daje prava vanbračnim partnerima. Međutim, Ustavni sud ponovo naglašava da se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija primjenjuje direktno i da ima prioritet nad svim drugim zakonima. To, između ostalog, znači i da se zakoni koji nisu usaglašeni sa Evropskom konvencijom moraju primijeniti na način na koji se neće kršiti prava iz Evropske konvencije. Dakle, u situaciji kada je nesumnjivo da je vanbračna zajednica apelantice i Mehmeda Ferhatovića, kao nosioca osiguranja, započela i trajala u vrijeme kada je na snazi bio PZFBiH iz 2005. godine, koji je i dosljedno izjednačio bračnu i vanbračnu zajednicu u pravima i obavezama, kao i da je ta zajednica trajala sve do smrti Mehmeda Ferhatovića, Ustavni sud, uvažavajući principe iz citirane Odluke broj AP 4207/13, smatra da Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1998. godine nije primijenjen uz dosljedno poštivanje "opredjeljenja iz porodičnog prava o jednakom tretmanu bračne i vanbračne zajednice". Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica ne može snositi štetne posljedice toga što relevantni zakoni nisu ranije harmonizirani kako bi se provelo dosljedno opredjeljenje zakonodavca da se otkloni diskriminacija u tretmanu vanbračnih i bračnih partnera i u odnosu na ostvarivanje prava na porodičnu penziju.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da primjena Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1998. godine na način kako su to uradili redovni sud i organi uprave u osporenim odlukama nije imala razumno i objektivno opravdanje. Zbog toga je apelantica na diskriminirajući način lišena mogućnosti stjecanja prava na porodičnu penziju.

33. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je 21. februara 2018. godine u "Službenim novinama FBiH" broj 13/18 objavljen novi Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, koji, opet, nije uzeo u obzir vanbračnu zajednicu, niti je regulirao stjecanje prava vanbračnim partnerima. Stoga, Ustavni sud smatra da je svrsishodno da se ova odluka dostavi Vladi Federacije BiH radi harmonizacije Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju sa Porodičnim zakonom u odnosu na prava i obaveze vanbračnih partnera.

34. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

35. S obzirom na zaključak o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra i apelanticine navode o povredi prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6. i 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da su redovni sud i organi uprave primjenom Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1998. godine, bez uvažavanja opredjeljenja iz Porodičnog zakona FBiH iz 2005. godine o dosljednom izjednačavanju vanbračne zajednice, koja u konkretnom slučaju traje 17 godina, sa bračnom zajednicom u svim pravima i obavezama, uključujući i imovinska prava, i odbijanjem apelanticinog zahtjeva da joj, kao članu porodice umrlog nosioca osiguranika, prizna pravo na porodičnu penziju, prekršili zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.