Službeni glasnik BiH, broj 80/18
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 2987/16, rješavajući apelaciju
Branka Lipovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je
ОDLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Branka Lipovca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 042467 15 Rev od 10. maja 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 042467 10 Gž od 5. septembra 2012. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Branko Lipovac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 042467 15 Rev od 10. maja 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 042467 10 Gž od 5. septembra 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 30. augusta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 10. septembra 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 042467 08 P od 19. maja 2010. godine utvrđeno je da je ugovor o kupoprodaji nekretnina-stana u Sarajevu, Bulevar Meše Selimovića broj 29 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), zaključen 11. februara 1992. godine između apelanta i države SFRJ - SSNO - Vojne ustanove za upravljanje SFJNA Beograd, kao pravnog prednika tužene, pravovaljan, pa je tužena dužna da trpi da se apelant uknjiži u knjigu položenih ugovora Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda kao vlasnik sa dijelom l/l uz naknadu troškova parničnog postupka, kako je precizirano u izreci, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. U protivnom navedena presuda će služiti kao osnov za uknjižbu.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je predmet konkretnog spora apelantov zahtjev za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana i zahtjev za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva na predmetnom stanu. Dalje je navedeno da je u dokaznom postupku utvrđeno da su predmetni kupoprodajni ugovor ovjerili 13, odnosno 12. februara 1992. godine Općinski sud i Gradska uprava društvenih prihoda - Odjeljenje Novo Sarajevo. Također je utvrđeno da je apelant u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu, te da je predmetni stan napustio početkom maja 1992. godine. Dalje je utvrđeno da predmetni stan koristi O. A. na osnovu rješenja i ugovora o korištenju stana. Također je utvrđeno da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je u upravnom postupku ostvario povrat predmetnog stana, odnosno apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana je pravomoćno odbijen u upravnom postupku pred organima uprave i Kantonalnim sudom. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je smatrao da je apelant zaključio pravno obavezujući ugovor o kupovini predmetnog stana, pa je, stoga, sud udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu u cijelosti. Prema mišljenju Općinskog suda, svaka druga odluka predstavljala bi kršenje apelantovih imovinskih prava zaštićenih članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navedeno je da apelant nakon 14. decembra 1995. godine nije ostao u oružanim snagama izvan teritorije BiH, te da nije riješio stambeno pitanje iz istog fonda, ili u novoutemeljenim stambenim fondovima oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ. Tačno je da apelant nije u posjedu predmetnog stana, ali njegovo pravo na posjed, kako je zaključio Općinski sud, jače je od prava na posjed nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu koji je u posjed predmetnog stana ušao na osnovu akta tužene, a koji predstavlja kršenje apelantovih imovinskih prava. Prema mišljenju Općinskog suda, čl. 39a. i 39c. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji) nisu spojivi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Tužena se žalila protiv navedene prvostepene presude. Odlučujući o žalbi Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 042467 10 Gž od 5. septembra 2012. godine žalbu tužene djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se obaveže tužena da trpi da se apelant uknjiži u knjigu položenih ugovora Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda kao vlasnik na predmetnom stanu sa dijelom l/l i da, u protivnom, navedena presuda služi kao osnov za uknjižbu (stav I izreke). Stavom II izreke određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, a stavom III je potvrđena prvostepena presuda u preostalom dijelu.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je žalba tužene djelimično osnovana. Polazeći od odredbe člana 39. Zakona o prodaji, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je predmetni kupoprodajni ugovor pravno valjan. Međutim, kako je dalje navedeno, iz spisa predmeta se može na pouzdan način utvrditi da apelant nije dokazao da je u posjedu predmetnog stana, odnosno da je legalni korisnik stana da bi mu se moglo priznati pravo vlasništva na predmetnom stanu prema članu 39a. Zakona o prodaji. Stoga, apelantu ne pripada pravo na uknjižbu predmetnog stana. Prema ocjeni Kantonalnog suda, navedeni zakon je u cijelosti usaglašen sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se iz spisa predmeta može zaključiti da apelant nije dobio drugi stan iz istog stambenog fonda iz kojeg je dobio predmetni stan, Kantonalni sud je zaključio da apelantu pripadaju prava iz člana 39e. Zakona o prodaji.
9. Apelant je protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 65 0 P 042467 15 Rev od 10. maja 2016. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelimično preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu u zemljišnoj knjizi. Polazeći od člana 39a. Zakona o prodaji, Vrhovni sud je istakao da moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta da bi se apelant, u skladu sa citiranim članom, mogao upisati kao vlasnik predmetnog stana, tj. da je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) i da taj stan koristi zakonito. Vrhovni sud je zaključio da u konkretnoj parnici nisu kumulativno ispunjena dva navedena uvjeta. Dalje je navedeno da su oba nižestepena suda pravilno utvrdila da je predmetni kupoprodajni ugovor pravno obavezujući u smislu navedenih odredaba člana 39. Zakona o prodaji. Međutim, nije ispunjen drugi uvjet iz citiranog člana 39a. Zakona o prodaji da bi apelant na osnovu predmetnog ugovora mogao steći pravo na uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu. Apelant nije dokazao da je zakoniti posjednik predmetnog stana pri nespornoj činjenici da je tokom rata napustio predmetni stan i da nije ostvario povrat predmetnog stana u upravnom postupku. Zakonito korištenje znači posjed stana koji se zasniva na valjanom pravnom osnovu, što apelant nije dokazao. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je neosnovan i revizijski prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava putem navoda revizije da drugostepeni sud nije primijenio Evropsku konvenciju, koja se primjenjuje u našem pravnom sistemu direktno i koja ima supremaciju nad drugim zakonima. Vrhovni sud je smatrao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o prodaji i da je navedeni zakon u cijelosti usaglašen sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za šta je u obrazloženju naveo razloge.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je Općinski sud donio pravilnu odluku kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev. Prema apelantovom mišljenju, Kantonalni i Vrhovni sud su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili njegov zahtjev za uknjižbu vlasništva a koje mu pripada shodno članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima datim u odluci tog suda koja je donesena u skladu s važećim procesnim i materijalnim zakonima Federacije BiH, Ustava BiH i Evropske konvencije. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi apelacije neosnovani, da je taj sud svoju odluku donio nakon što je ispitao pobijanu presudu u okviru navoda iz žalbe tužene i u granicama propisanim članom 221. Zakona o parničnom postupku, te da je detaljno naveo razloge za svoje odlučenje.
14. Tužena je u odgovoru navela da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji. Istakla je da apelant nema legalan posjed na predmetnom stanu, odnosno da je podnosio zahtjev za vraćanje u posjed Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo, te da je postupak okončan tako što je odbijen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana. Naime, u postupku je utvrđeno da je apelant ostao u oružanim snagama izvan teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, pa se, u smislu odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne smatra izbjeglim i raseljenim licem. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
15.
Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.
Član 39a.
Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39e.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.
Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, koje je objavljeno u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja te odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine".
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 042467 15 Rev od 10. maja 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 1. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 14. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
23. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant tražio da se utvrdi pravna valjanost kupoprodajnog ugovora i izvrši uknjižba prava vlasništva u zemljišne knjige, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. Dalje, Ustavni sud ističe da apelant osporava odluke Vrhovnog i Kantonalnog suda, tvrdeći da su donesene na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava.
25. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i,
mutatis mutandis, Evropski sud,
Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
27. Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku apelantov zahtjev da se utvrdi da je zaključio pravno obavezujući ugovor kojim je otkupio predmetni stan usvojila sva tri suda. Međutim, u odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio utvrđenje prava vlasništva i upis tog prava u zemljišne knjige, odbijen je kao neosnovan osporenim odlukama donesenim u žalbenom i revizionom postupku. Pri tome Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud u osporenim odlukama dali detaljna obrazloženja zašto su zaključili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni kumulativni uvjeti iz člana 39a. Zakona o prodaji da bi se apelant mogao upisati kao vlasnik predmetnog stana. Imajući u vidu utvrđene činjenice da apelant nije dokazao da ima legalan posjed na predmetnom stanu, te pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prodaji, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasna obrazloženja zašto su odbili dio apelantovog zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva i upis u zemljišne knjige, a koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili zbog čega apelant, umjesto upisa prava vlasništva, od tužene ima pravo na novčanu naknadu shodno članu 39e. Zakona o prodaji. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da ovakav zaključak redovnih sudova u cijelosti korespondira sa relevantnim stavovima Evropskog suda u vezi sa ovim pitanjem (vidi,
mutatis mutandis, Mara Mandić i dr. protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 27. maja 2014. godine, stav 66) i Ustavnog suda (vidi,
mutatis mutandis, Odluku o dopustivosti i meritumu broj
AP 630/15 od 7. septembra 2017. godine, tačka 29. i dalje, te druge odluke u kojim je Ustavni sud razmatrao apelacije lica koja su imala zaključen ugovor o otkupu tzv. vojnih stanova) iz kojih proizlazi da ova lica imaju pravo na nadoknadu u skladu sa Zakonom o prodaji stanova.
28. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je u predmetu broj AP 1895/15 utvrdio povredu prava na imovinu apelanta i njegove supruge Milene Lipovac i da je odluku dostavio Vladi Federacije BiH, koja je dužna da apelantima u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva osigura prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/12. U citiranom predmetu apelant je podnio apelaciju protiv odluka kojima je u upravnom postupku, u konačnici, odbijen apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Ustavni sud je zaključio da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su javne vlasti miješanjem u imovinu apelanata, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, ne utvrđujući činjenice u pogledu ispunjenja uvjeta da im njihovo predratno stanarsko pravo bude kompenzirano putem odgovarajuće naknade, na apelante stavile prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj
AP 1895/15 od 11. oktobra 2017. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).
29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na dom
30. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud,
Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, 297-C, stav 31).
31. Ustavni sud iz osporenih presuda zaključuje da je u postupku utvrđeno da je apelant predmetni stan koristio do maja 1992. godine, da predmetni stan koristi O.A. na temelju rješenja i ugovora sa tuženom i da je apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u upravnom postupku pravomoćno odbijen. Iz navedenog proizlazi da je veza sa stanom, kao apelantovim domom, prekinuta u maju 1992. godine, a osporenim odlukama, zbog neispunjenja pretpostavki za stjecanje prava vlasništva na stanu u smislu odredaba Zakona o prodaji, ni na koji način nije izvršeno miješanje u apelantovo pravo na dom, budući da je o tom pravu faktički odlučivano u postupku povrata predmetnog stana, a odluke donesene u tom postupku nisu predmet ove apelacije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, neosnovani.
Pravo na imovinu
32. U vezi sa navodima koji se tiču prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant i ove navode dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, u okviru razmatranja prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud, zbog istih razloga, zaključuje da su neosnovani i navodi apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo tim prije što je, kako je već konstatirano, Ustavni sud u Odluci broj AP 1895/15 utvrdio povredu navedenog prava u kontekstu odluka donesenih u upravnom postupku.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoju odluku dali jasne razloge.
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je apelantov tužbeni zahtjev odbijen zbog neispunjenja pretpostavki za stjecanje prava vlasništva na stanu u smislu materijalnopravnih odredaba Zakona o prodaji kojima ni na koji način nije izvršeno miješanje u apelantovo pravo na dom.
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje je u konkretnim okolnostima dovedeno u vezu sa pogrešnom primjenom materijalnog prava zbog istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
