Službeni glasnik BiH, broj 80/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2970/16, rješavajući apelaciju Milomira Stojnića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Milomira Stojnića.

Utvrđuje se povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Pr 050635 16 Pžp od 6. juna 2012. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Doboju koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Doboju da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milomir Stojnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 11. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Pr 050635 16 Pžp od 6. juna 2016. godine (u daljnjem tekstu: rješenje Okružnog suda) i rješenjā Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 85 0 Pr 050635 15 Pr od 3. maja 2016. godine i 85 0 Pr 050635 16 Pr od 1. februara 2016. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 3. maja 2016. godine i rješenje od 1. februara).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda te Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Regionalni centar Tuzla (u daljnjem tekstu: Uprava) kao podnosioca zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta zatraženo je 29. septembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Osnovni sud je rješenjem od 1. februara 2016. godine apelanta ("nastanjenog u mjestu Ljeskove Vode 30, grad Doboj") oslobodio odgovornosti da je radnjama navedenim u izreci rješenja, upotrebom motocikla marke KYMCO ZING 125 počinio prekršaj iz člana 17. u vezi sa članom 8. stav (3) u vezi sa stavom (1) tačka a) Zakona o carinskim prekršajima BiH (tačka I). Osnovni sud je na osnovu člana 61. st. 2. i 3. Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) izrekao zaštitnu mjeru – oduzimanje motocikla marke KYMCO ZING 125, 125 cm (tačka II). U rješenju je sadržana i pouka o pravnom lijeku – protiv rješenja može se izjaviti žalba u roku od osam dana od dana prijema rješenja.

6. Protiv rješenja od 1. februara 2016. godine apelant je 3. maja 2016. godine podnio žalbu.

7. Odlučujući o blagovremenosti žalbe, Osnovni sud je donio rješenje od 3. maja 2016. godine kojim je žalbu apelanta [iz Doboja, Ljeskove Vode broj 30] odbacio kao neblagovremenu. Osnovni sud je naveo da je osporeno rješenje od 1. februara 2016. godine uputio apelantu putem pošte "na adresu koja je evidentirana kao adresa njegovog prebivališta", ali da je na vraćenoj pošiljci zabilježeno da je apelant odselio s navedene adrese ne obavijestivši sud o eventualnoj promjeni adrese boravišta, odnosno prebivališta. Slijedom toga, Osnovni sud je izvršio dostavu rješenja putem oglasne ploče 23. februara 2016. godine, s rokom objavljivanja od osam dana, tako da je posljednji dan roka za izjavljivanje žalbe istekao 10. marta 2016. godine. Budući da je apelant izjavio žalbu nakon isteka roka iz člana 204. Zakona o prekršajima, Osnovni sud je žalbu odbacio kao neblagovremenu.

8. Protiv rješenja od 3. maja 2016. godine apelant je 6. maja 2016. godine podnio žalbu.

9. Okružni sud je rješenjem od 6. juna 2012. godine žalbu apelanta [iz Doboja, Ljeskove Vode broj 30] odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje od 3. maja 2016. godine. Okružni sud je naveo da apelant u žalbi osporava da mu je uručeno rješenje od 1. februara 2016. godine i da je naveo kako je provjerom kod nadležne pošte saznao da se pošiljka s rješenjem vratila sudu jer je on, navodno, odselio s date adrese. Dostavljanje putem oglasne ploče suda smatra nezakonitim. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je izvršio uvid u prvostepeni spis i utvrdio da je Osnovni sud najprije pokušao dostaviti apelantu rješenje o prekršaju putem pošte, i to na adresu koja je evidentirana kao adresa njegovog prebivališta. Međutim, na vraćenoj pošiljci zabilježeno je da je apelant odselio s navedene adrese ne obavijestivši sud o eventualnoj promjeni adrese boravišta, odnosno prebivališta, zbog čega je taj sud, pravilno, na osnovu člana 139. ZOP-a, putem oglasne ploče 23. februara 2016. godine izvršio dostavljanje rješenja, s rokom objavljivanja od osam dana, tako da je posljednji dan roka za izjavljivanje žalbe istekao 10. marta 2016. godine. S obzirom na to da apelant nije izjavio žalbu u zakonskom roku, to je, prema zaključku Okružnog suda, Osnovni sud pravilno, u smislu člana 212. stav 2. Zakona o prekršajima, žalbu odbacio kao neblagovremenu. Konačno, Okružni sud je istakao da apelant ničim nije dokazao navode kojim dovodi u pitanje informaciju poštanskog dostavljača da je odselio s date adrese, pa se ti njegovi navodi nisu mogli ni ocijeniti prilikom odlučivanja o žalbi na prvostepeno rješenje.

10. Ustavni sud konstatira da je Osnovni sud uz odgovor na apelaciju Ustavnom sudu dostavio zapisnik s usmenog pretresa iz predmetnog prekršajnog postupka održanog 29. januara 2016. godine (u daljnjem tekstu: zapisnik). Dalje, apelant je u prilogu apelacije dostavio, između ostalog, "zahtjev za dostavljanje presude u predmetu broj 85 0 Pr 050635 15 Pr" koji je uputio Osnovnom sudu 21. marta 2016. godine, žalbu na rješenje od 1. februara 2016. godine koja je u Osnovnom sudu primljena 3. maja 2016. godine, te žalbu na rješenje od 3. maja 2016. godine koja je u Osnovnom sudu primljena 6. maja 2016. godine.

11. Ustavni sud konstatira da iz zapisnika proizlazi da je apelant na usmenom pretresu dao lične podatke o sebi, među kojim je i podatak da je nastanjen u mjestu "Ljeskove Vode broj 30 – grad Doboj" te upozorenje suda na apelantovu obavezu da u slučaju promjene adrese sudu odmah dostavi podatke o novoj adresi. Također, u zapisniku je konstatirano da je uz saglasnost stranaka odlučeno da se ročište za izricanje odluke neće održati, nego su stranke saglasne da će im sud "pismenim putem" dostaviti prijepis rješenja.

12. Iz apelantovog podneska na kojem se nalazi prezentat prijemnog pečata Osnovnog suda od 21. marta 2016. godine proizlazi da apelant "u vezi s predmetom broj 85 0 Pr 050635 15 Pr" obavještava Osnovni sud da je od ročišta proteklo 45 dana, a da nije dobio "očekivanu presudu". Dalje, apelant je u podnesku istakao da je stalno kod kuće i da je išao do pisarnice suda da se raspita o presudi, te da mu je saopšteno da je dostava pokušana, ali je vraćena jer mu presudu nisu mogli dostaviti. Istakao je da je otišao i u poštu u Stanarima gdje su mu pojasnili da su pošiljku vratili jer mu je nisu mogli uručiti budući da "na navedenoj adresi ne boravi i da je odselio". Naveo je da su mu u pošti pojasnili da je prije dva mjeseca zaposlen novi poštar. Slijedom toga, apelant je od Osnovnog suda tražio da mu se "ponovo dostavi presuda jer još uvijek boravi na navedenoj adresi koju nije napuštao". Napomenuo je da mu nije jasno na osnovu čega je pošta donijela zaključak da je odselio i da ne boravi na navedenoj adresi (Ljeskove Vode broj 30).

13. Iz žalbe koju je apelant podnio Okružnom sudu putem Osnovnog suda (na kojoj se nalazi prezentat prijemnog pečata Osnovnog suda od 3. maja 2016. godine) proizlazi da je apelant naveo da mu je u pisarnici Osnovnog suda tek 27. aprila 2016. godine uručeno rješenje od 1. februara 2016. godine.

14. Iz žalbe koju je apelant izjavio Okružnom sudu protiv rješenja od 3. maja 2016. godine putem Osnovnog suda, na kojoj se nalazi prezentat prijemnog pečata Osnovnog suda od 6. maja 2016. godine, proizlazi da je apelant, između ostalog, istakao: "[...] 5. maja 2016. godine zaprimio sam rešenje Osnovnog suda kojim sud odbacuje moju žalbu na rešenje broj 85 0 Pr 050635 15 Pr od 1. februara 2016. kao neblagovremenu. [...]. Sporno rešenje 85 0 Pr 050635 15 Pr od 1. februara 2016. mi je dostavljeno putem pisarnice Osnovnog suda 27. aprila 2016. godine kako sam i naveo u žalbi. Sporno rešenje mi nije uručeno putem pošte niti sam obavešten o pristigloj pošiljci. Na oglasnoj tabli Osnovnog suda nije bilo istaknuto sporno rešenje. Obratio sam se 17. marta 2016. u pisarnicu Osnovnog suda gde sam obavešten da mi je pokušana dostava spornog rešenja ali da je isto vraćeno. Službenica me je obavestila da je predmet istaknut na oglasnoj tabli Osnovnog suda. Rekao sam službenici u pisarnici da na oglasnoj tabli nema mog predmeta. Upućen sam od gospođe u pisarnici Osnovnog suda da podnesem zahtev za ponovno dostavljanje rešenja. Dana 21. marta 2016. godine dostavio sam u pisarnicu Osnovnog suda zahtev kojim sam tražio da mi se dostavi sporno rešenje. Nakon 30 dana od dostavljanja zahteva na koji mi nije odgovoreno, otišao sam ponovo do pisarnice Osnovnog suda gde mi je službenica pokušala naći sporni predmet. Nakon dužeg čekanja službenica mi je rekla da ne može pronaći sporni predmet te da dođem za sedam dana. Došao sam nakon sedam dana i obavešten sam da gospođa koja je preuzela traženje spornog predmeta nije tu i da dođem sutra, 27. aprila 2016. Došao sam u zakazano vreme te mi je nakon sat vremena čekanja uručeno po prvi put rešenje Osnovnog suda od 1. februara 2016. godine. [...]. Iz svega navedenog vidljivo je da je neosnovana odluka Osnovnog suda koji je odbacio moju žalbu kao neblagovremenu. Netačna je informacija da sam odselio sa gore navedene adrese što dokazuje i uz žalbu dostavljena kopija obavesti Ustavnog suda od 25. aprila 2016. i zaprimanje Vašeg rešenja od 3. maja 2016. U prilog Vam dostavljam kopiju mog zahteva od 21. marta 2016. dostavljenu u pisarnicu Osnovnog suda."

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je u predmetnom prekršajnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava iz čl. II/3.a), b), c) i d) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 2. stav 1, člana 3, člana 4. stav 1, člana 5. stav 1, člana 7. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije. Prvo, apelant opširno osporava meritornu odluku Osnovnog suda u dijelu kojim mu je izrečena zaštitna mjera – oduzimanje motocikla, kao i postupak pred Osnovnim sudom koji je prethodio donošenju te odluke. Dalje, apelant navodi da mu rješenje od 1. februara 2016. godine nije dostavljeno u skladu sa zakonom do 27. aprila 2016. godine kada mu je, "na njegovu intervenciju", dostavljeno putem pisarnice navedenog suda. Žalbu je blagovremeno podnio 3. maja 2016. godine, ali je istog dana Osnovni sud žalbu odbio kao neblagovremenu. Uložio je ponovo žalbu u kojoj je dokazivao svojim zahtjevom od 21. marta 2016. godine da mu do 27. aprila 2016. godine Osnovni sud nije dostavio sporno rješenje, niti je odgovorio na njegov zahtjev. Ističe da je u obrazloženju osporenog rješenja od 3. maja 2016. godine Okružni sud naveo da apelant dostavljanje putem oglasne ploče smatra nezakonitim, što nije tačno jer mu sud sporno rješenje nije dostavio odnosno "nije istakao na oglasnoj ploči niti je o spornom rješenju obaviješten." Svojim postupcima Osnovni i Okružni sud osporavaju mu pravo na pravično suđenje i pravičan i djelotvoran pravni lijek. Napominje da je odluku suda "čekao iz straha od velike novčane kazne kojom mi je sudija pretio na prvom pretresu", te da je nakon 45 dana čekanja, a da mu odluka suda nije dostavljena, otišao da se informira o tom predmetu u pisarnicu suda. Dalje, apelant ponavlja navode koje je istakao u žalbi od 6. maja 2016. godine u dijelu koji se tiče "traganja" za rješenjem (citirani u prethodnom dijelu ove odluke). Ističe da "Sud niti službenici u pisarnici nisu tražili posebno dokazivanje" njegovog prebivališta. Naglašava da sve vrijeme traju prepiske s ombudsmanom za ljudska prava u Sarajevu i oni nisu imali problema s dostavljanjem prepiski, niti da je Ustavni sud u predmetu broj AP 1777/16 od 20. aprila 2016. godine imao problema s dostavljanjem obavještenja o prijemu njegove apelacije u tom predmetu. Posebno je nejasno, kako je apelant naveo, da je samo Osnovni sud imao problem s dostavljanjem, i to samo rješenja od 1. februara 2016. godine jer svi ostali spisi tog suda apelantu uredno pristižu upravo na tu adresu.

b) Odgovor na apelaciju

16. Osnovni sud je naveo historijat predmetnog postupka te je bez upuštanja u apelacione navode istakao da su navodi apelacije neosnovani.

17. Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana i ističe da u svemu ostaje pri obrazloženju datom u osporenom rješenju, uz napomenu da je zbog očigledne omaške u pisanju donio rješenje o ispravci rješenja od 6. juna 2016. godine. Smatra da njegovim rješenjem nisu povrijeđena apelantova prava propisana Ustavom Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, 4, 5, 6, 7. i 13. Evropske konvencije.

18. Uprava je navela okolnosti zbog kojih je odluka suda o oduzimanju motocikla zakonita.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Predmet Zakona

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se: [...] prekršajni postupak [...].

Dvostepenost prekršajnog postupka

Član 108.

Protiv odluke donesene u prvom stepenu može se izjaviti žalba ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

Obavezno osobno dostavljanje

Član 139. st. (1), (7) i (8)

(1) Učiniocu prekršaja će se osobno dostaviti i [...] odluka od čijeg dostavljanja počinje da teče rok za žalbu.

(7) Ako poštanski dostavljač ustanovi da je primalac odselio sa date adrese, pokušat će utvrditi novu adresu, te sudsko pismeno vratiti pošiljaocu sa podacima o novoj adresi, osim u slučaju ako je nova adresa primaoca u dostavnom području te iste pošte, pri čemu će se pokušati uručenje sudskog pisma na novoj adresi.

(8) Ako je utvrđeno da se počinilac prekršaja ne nalazi na adresi prijavljenoj u evidenciji o prebivalištu i boravištu državljana BiH koju vodi nadležni organ, dostavljanje pismena će se izvršiti u smislu odredaba člana 145. ovog zakona.

Promjena prebivališta, odnosno boravišta ili sjedišta

Član 145.

(1) Kada okrivljeni u toku prekršajnog postupka promijeni adresu, koja je evidentirana kod nadležnog organa koji vodi evidenciju o prebivalištu i boravištu državljana BiH, odnosno registriranu adresu sjedišta pravnog lica kod nadležnog suda, dužan je da o tome odmah obavijesti sud koji vodi postupak.

(2) Ako okrivljeni ne obavijesti sud o promjeni adrese, a dostavljač ne može da sazna gdje se odselio, sud će odrediti da se sva dalja dostavljanja za njega vrše na oglasnoj tabli suda koji vodi postupak.

(3) Dostavljanje se smatra izvršenim po isteku osam dana od dana stavljanja pismena na oglasnu tablu suda koji vodi postupak.

Rokovi za podnošenje žalbe

Član 204.

Žalba se može izjaviti u roku od osam dana od dana dostave rješenja o prekršaju.

Postupanje po žalbi prvostepenog suda

Član 206.

Nepravovremenu, nepotpunu ili nedozvoljenu žalbu, sud će odbaciti rješenjem.

Bitne povrede prekršajnog postupka

Član 209.

Bitne povrede prekršajnog postupka postoje, ako:

[…]

7) je sud propustio da primijeni ili je pogrešno primijenio odredbe ovog zakona, a koje su imale štetne posljedice za žalioca.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. Ustavni sud zapaža da apelant osporava rješenje Okružnog suda od 6. maja 2016. godine jer smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na pristup sudu i pravo na efektivni pravni lijek. U prilog ovoj tvrdnji apelant je istakao da je pogrešan stav Osnovnog suda, a potom i Okružnog suda da mu je rješenje od 1. februara 2016. godine dostavljeno prije 27. aprila 2016. godine budući da on nije odselio s adrese koja je u Osnovnom sudu evidentirana. Dakle, apelant osporava vrijeme prijema rješenja od 1. februara 2016. godine koje je Osnovni sud razmatrao prilikom ispitivanja blagovremenosti apelantove žalbe na to rješenje, zbog čega je onemogućen i da koristi pravne lijekove na način i u rokovima propisanim zakonom.

23. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz stanja spisa nesporno proizlazi da je apelant putem pisarnice Osnovnog suda rješenje od 1. februara 2016. godine primio 27. aprila 2016. godine, te da su u daljnjem toku predmetnog postupka donesena procesna rješenja iz kojih proizlazi da su u tim odlukama redovni sudovi ispitivali formalnu dopuštenost apelantove žalbe protiv navedenog rješenja, pod pretpostavkom da je žalbu podnio neblagovremeno, pa će stoga, s obzirom na specifičnost konkretnog predmeta, Ustavni sud ispitati apelantove tvrdnje u odnosu na rješenje od 3. maja 2016. godine i rješenje Okružnog suda.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Okružnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da je apelacija dopustiva.

25. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant smatra da je u predmetnom postupku zbog postupanja Osnovnog suda i Okružnog suda došlo do povrede prava iz člana II/3.a), b), c), d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 2. stav 1, člana 3, člana 4. stav 1, člana 5. stav 1, člana 6. stav 1, člana 7. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da se srž apelantovih navoda odnosi na navode o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6. stav 1. uz Evropsku konvenciju, pa će stoga Ustavni sud prvo ispitati taj dio apelacionih navoda.

Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje

28. Član 13. Evropske konvencije glasi:

Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu.

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Iz apelantovih navoda proizlazi da on, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog načina dostavljanja prvostepenog – meritornog rješenja, što je za posljedicu imalo da je žalba koju je podnio protiv tog meritornog rješenja odbačena kao neblagovremena.

32. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojem pravo pristupa sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije apsolutno pravo nego može podlijegati ograničenjima; dopuštenost ograničenja se implicitno podrazumijeva s obzirom na to da pravo pristupa sudu, po samoj svojoj prirodi, zahtijeva zakonsko uređenje u okviru države koje može varirati u smislu vremena i mjesta, u skladu s potrebama i resursima zajednice i pojedinaca. Države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene u pogledu ovog zakonskog uređivanja, ali na Sudu je da donese konačnu odluku o tome da li su ispunjeni zahtjevi Konvencije. Ograničenja prava na pristup sudu u skladu su sa članom 6. Evropske konvencije samo ako ne ograničavaju ili ne umanjuju pristup sudu strana u postupku na takav način ili u tolikoj mjeri da to dovodi u pitanje samu suštinu toga prava; konačno, takva ograničenja neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako nemaju legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između primijenjenih sredstava i cilja koji se nastoji postići (vidi Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28. maj 1985. godine, § 57, serija A, broj 93). Nadalje, zadatak Suda nije da zauzme mjesto domaćih sudova. Prvenstveno je na domaćim organima vlasti, a posebno na sudovima, da riješe probleme u vezi s tumačenjem domaćih zakona. Uloga Suda ograničena je na to da utvrdi jesu li su učinci takvog tumačenja u skladu s Konvencijom (vidi Edificaciones March Gallego S. A. protiv Španije, 19. februar 1998. godine, § 33, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-I). Ovo se posebno odnosi na tumačenje pravila procesne prirode u okviru sudova, poput vremenskih rokova za podnošenje dokumenata ili podnošenje žalbi (vidi, između ostalog, Pérez de Rada Cavanilles protiv Španije, 28. oktobar 1998. godine, § 43, Izvještaji 1998-VIII).

33. Kada je riječ o predmetnom slučaju, Sud prije svega napominje da uvjet podnošenja žalbe sudu u zakonskom roku nije sam po sebi protivan članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Sud je u brojnim prilikama istakao da taj uvjet služi legitimnom cilju pravilnog funkcioniranja pravosuđa te naročito svrsi poštovanja principa pravne sigurnosti (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet Pérez de Rada Cavanilles, § 45. i Miragall Escolano i drugi protiv Španije, broj 38366/97, § 33, ESLJP 2000-I).

34. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 13. Evropske konvencije propisano da svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinila lica koja su postupala u službenom svojstvu. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao na raspolaganju pravno sredstvo – žalbu kojom je mogao osporiti osnovanost izrečene zaštitne mjere oduzimanja motocikla, što je i koristio. Međutim, Ustavni sud uočava da Okružni sud nije ispitao srž apelantove žalbe, to jest da nije ispitao meritorno donesenu odluku, nego je njegova odluka, kao i odluka Osnovnog suda, bila ispitivanje formalne dopustivosti podnesene žalbe. Stoga, Ustavni sud treba utvrditi jesu li pravna sredstva na koja je apelant imao pravo bila "djelotvorna" bilo u smislu sprečavanja navodne povrede njegovog prava na pravično suđenje ili trajanja te povrede (vidi, mutatis mutandis, Kudła protiv Poljske [GC], broj 30210/96, stav 158, ECHR 2000‑XI). Budući da, dakle, član 13. Evropske konvencije traži da pravno sredstvo bude "djelotvorno", to se postavlja pitanje je li to bio slučaj u konkretnim okolnostima, s obzirom na činjenicu da redovni sud smatra da je rješenje od 1. februara 2016. godine apelantu dostavljeno putem oglasne ploče 23. februara 2016. godine s rokom objavljivanja od osam dana, tako da je posljednji dan roka za izjavljivanje žalbe istekao 10. marta 2016. godine, te je stoga njegova žalba odbačena kao neblagovremena. Ustavni sud ponavlja da pravno sredstvo čije uvođenje nalaže član 13. Evropske konvencije mora biti "djelotvorno" i u praksi i u pravu. Međutim, takvo je sredstvo potrebno samo za prigovore koji se mogu smatrati "dokazivima" na osnovu Evropske konvencije (vidi Metropolitan Church of Bessarabia and Others protiv Moldavije, broj 45701/99, § 137, ECHR 2001˗XII).

35. Ustavni sud ponavlja da je osiguravanje djelotvornog pravnog lijeka iz člana 13. Evropske konvencije jedno od osnovnih procesnih jamstava u svim pravnim postupcima. Garancijom prava na pravni lijek jamči se pravo svim licima da izjavljivanjem žalbe ili drugog propisanog pravnog lijeka, pod jednakim uvjetima, traže od nadležnog organa da preispita akt kojim je odlučeno o njihovim pravima, obavezama ili na zakonu zasnovanom interesu. Dalje, Ustavni sud ponavlja da je pravo na pristup sudu (access to court) jedno od najvažnijih prava sadržanih u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kojim se svakome garantira pravo na pravično i javno suđenje u razumnom roku pred nezavisnim, nepristrasnim i zakonom ustanovljenim sudom.

36. Član 13. Evropske konvencije zauzima posebno mjesto ne samo u okviru Konvencije već u cjelokupnom sistemu evropske zaštite ljudskih prava jer direktno obavezuje državu ugovornicu da štiti ljudska prava u okviru vlastitog pravnog sistema. Ustavni sud podsjeća da član 13. Evropske konvencije izričito propisuje obavezu država da, shodno članu 1. Evropske konvencije, štite ljudska prava i osnovne slobode, prvenstveno u okviru vlastitog pravnog sistema. Ovaj član stoga zahtijeva da država propiše domaće pravno sredstvo za postupanje po "dokazivoj pritužbi" u odnosu na Konvenciju i da na odgovarajući način otkloni kršenje (vidi Kudła protiv Poljske [GC], broj 30210/96, stav 152, ECHR 2000˗XI). Obim obaveze države ugovornice prema članu 13. Evropske konvencije varira zavisno od prirode aplikantove tužbe; "djelotvornost pravnog sredstva" tumačena u smislu člana 13. ne zavisi od izvjesnosti povoljnog ishoda za aplikanta. Istovremeno, pravni lijek zajamčen članom 13. mora biti "djelotvoran" i u praksi i prema zakonu, u smislu sprječavanja navodnog kršenja ili njegovog nastavljanja ili osiguranja odgovarajućeg otklanjanja kršenja koje se već dogodilo. Ukoliko samo po sebi jedno pravno sredstvo ne ispunjava zahtjeve iz člana 13. Evropske konvencije, to može učiniti skup pravnih sredstava predviđenih domaćim zakonima (vidjeti Kudła, gore citiran, stavovi 157˗158. i Wasserman protiv Rusije (broj 2), br. 21071/05, stav 45, 10. april 2008. godine).

37. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 1. Zakona o prekršajima propisano da se tim zakonom uređuju pravila prekršajnog postupka, te da je odredbama člana 108. istog zakona propisana dvostepenost postupka, na način da se protiv odluke donesene u prvom stepenu može izjaviti žalba ako ovim zakonom nije drugačije propisano. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 204. Zakona o prekršajima propisano da se žalba može izjaviti u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja o prekršaju. Stoga će redovni sud prilikom postupanja po žalbi ispitati i blagovremenost podnesene žalbe (član 206). Dakle, preduvjet za odlučivanje o žalbi jeste da je podnesena blagovremeno, to jeste da je podnesena u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja o prekršaju.

38. Pored toga, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 139. Zakona o prekršajima kojima je propisano: (1) "Učiniocu prekršaja će se osobno dostaviti (…) odluka od čijeg dostavljanja počinje da teče rok za žalbu; (7) Ako poštanski dostavljač ustanovi da je primalac odselio sa date adrese, pokušat će utvrditi novu adresu, te sudsko pismeno vratiti pošiljaocu sa podacima o novoj adresi, osim u slučaju ako je nova adresa primaoca u dostavnom području te iste pošte, pri čemu će se pokušati uručenje sudskog pisma na novoj adresi; (8) Ako je utvrđeno da se počinilac prekršaja ne nalazi na adresi prijavljenoj u evidenciji o prebivalištu i boravištu državljana BiH koju vodi nadležni organ, dostavljanje pismena će se izvršiti u smislu odredaba člana 145. ovog zakona". Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 145. Zakona o prekršajima propisano: (1) "Kada okrivljeni u toku prekršajnog postupka promijeni adresu, koja je evidentirana kod nadležnog organa koji vodi evidenciju o prebivalištu i boravištu državljana BiH [...] dužan je da o tome odmah obavijesti sud koji vodi postupak; (2) "Ako okrivljeni ne obavijesti sud o promjeni adrese, a dostavljač ne može da sazna gdje se odselio, sud će odrediti da se sva dalja dostavljanja za njega vrše na oglasnoj tabli suda koji vodi postupak".

39. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je redovni sud trebao ispitati da li se u okolnostima konkretnog slučaja može smatrati da je apelant bio obaviješten na efektivan način o donošenju odluke suda, te da li je sud u razumnoj mjeri pokazao marljivost pri pokušaju da kontaktira s apelantom.

40. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant na usmenom pretresu dao svoju adresu, što je konstatirano u zapisniku, te da je preuzeo i obavezu obavještavanja suda o njenoj eventualnoj promjeni. Pored toga, u zapisniku je konstatirano da je apelant saglasan da mu se odluka suda o meritumu spora dostavi putem pošte. Dakle, apelant je znao da će mu putem pošte biti dostavljena odluka suda u prekršajnom postupku koji je vođen protiv njega. Ustavni sud ističe da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Osnovni sud svoju odluku apelantu uputio putem pošte na adresu koju je apelant dao sudu, ali i da se ta pošiljka vratila sudu uz napomenu da je apelant odselio s date adrese. Dalje, Ustavni sud navodi da iz dokumentacije u spisu i odgovora redovnih sudova proizlazi da apelant nije promijenio svoju adresu niti je obavijestio redovni sud o eventualnoj namjeri da promijeni adresu.

41. Ustavni sud podsjeća da je članom 3. Zakona o prebivalištu i boravištu građana BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 32/01 i 56/08, u daljnjem tekstu: Zakon o prebivalištu i boravištu) propisano da se pod adresom stanovanja podrazumijevaju naziv ulice i broj kuće ili stana u mjestu u kojem državljanin BiH ima prijavljeno prebivalište ili boravište. Istim zakonom u članu 4. propisano je, pored ostalog, da su prijavljivanje i odjavljivanje prebivališta kao i adrese stanovanja obavezni za sve državljane, te da državljani mogu imati prijavljeno samo jedno prebivalište na teritoriji BiH. Članom 6. navedenog zakona određeno je i da državljani koji prijavljuju svoje prebivalište ili boravište nadležnom organu dostavljaju i podatke o ulici i broju kuće ili stana, te da državljani o promjeni kućne adrese obavještavaju nadležni organ.

42. U okolnostima konkretnog slučaja, redovni sud je zaključio da je apelant promijenio adresu isključivo na osnovu konstatacije službenika pošte. Ustavni sud konstatira da je ono što je poštar napisao oboriva pretpostavka koju apelant može istaći samo u žalbi, što je u konkretnom slučaju i uradio. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je apelant i u podnesku koji je uputio sudu 21. marta 2016. godine ukazao da nije primio navedeno rješenje i da je saznao u pošti da je to rješenje vraćeno sudu. Međutim, tu okolnost prvo Osnovni sud nije ni na koji način ispitao, nego je zdravo za gotovo uzeo kao tačno isključivo ono što je napisala pošta, te slijedom toga "vjerovanja" zaključio da je ispunjen i uvjet za dostavljanje rješenja putem oglasne ploče. Na taj način je Osnovni sud "postavio rok" za izjavljivanje žalbe na rješenje od 1. februara 2016. godine, a to je bio 10. mart 2016. godine, slijedom čega je apelantovu žalbu od 3. maja 2016. godine odbacio kao neblagovremenu, učinivši je nedjelotvornim pravnim lijekom.

43. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelant pokazao zainteresiranost za odluku suda, te je zbog nedobijanja odluke čak i Osnovnom sud uputio pismeni podnesak 23. marta 2016. godine kojim traži dostavljanje tog rješenja, dakle, protekom oko mjesec i po dana od dana kada je sud trebao donijeti odluku o predmetnom prekršajnom postupku. Konačno, Ustavni sud zapaža da je apelant na datu adresu primio i rješenje od 3. maja 2016. godine, a da ni ta okolnost kod redovnog suda nije izazvala bilo kakvu sumnju u pravilnost primjene relevantnih odredaba Zakona o prekršajima prilikom dostavljanja odluke apelantu.

44. Sve te okolnosti, prema mišljenju Ustavnog suda, bile su osnov da Okružni sud ispita apelantove žalbene navode, posebno u dijelu koji se odnosi na valjanost dostavljanja rješenja od 1. februara 2016. godine. Dakle, redovni sud se nije bavio apelantovim navodima kojim osporava dostavljanje rješenja. Slijedom toga, proizlazi da je redovni sud u konkretnom slučaju s neprihvatljivim formalizmom primijenio zakonske odredbe o dostavljanju rješenja, ocjenjujući isključivo navode pošte da je apelant odselio, a nije ispitao apelantove navode da se nikada nije odselio s navedene adrese, te da nije bilo osnova da se rješenje dostavi putem oglasne ploče.

45. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije osnovani.

46. Stoga, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantovog ustavnog prava, ukinuti osporeno rješenje Okružnog suda, te predmet vratiti Okružnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije te člana 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud prilikom dostavljanja odluke na koju apelant ima pravo žalbe s neprihvatljivim formalizmom primijenio zakonske odredbe o dostavljanju, čime je izostala razumna marljivost redovnog suda jer mu je bila poznata de facto apelantova adresa.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.