Službeni glasnik BiH, broj 80/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2084/16, rješavajući apelaciju Milana Kecmana i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Milana i Marice Kecman.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka dostavlja se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da Milanu i Marici Kecman, u slučaju da se ispune uvjeti, osigura prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milan i Marica Kecman (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica odnosno apelanti) iz Bihaća podnijeli su 16. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 005272 13 Uvp od 11. februara 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 005272 11 U od 10. septembra 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2084/16 od 7. juna 2016. godine kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline iz Bihaća (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), te Službe za imovinskopravne poslove i geodetske poslove iz Bihaća (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 8. februara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Služba je 23. februara 2018. godine dostavila odgovor na apelaciju, Ministarstvo 21. februara 2018. godine, Kantonalni sud 19. februara 2018. godine, a Vrhovni sud 13. februara 2018. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Kako proizlazi iz dokumentacije spisa, Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 005272 11 U od 10. septembra 2013. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanata podnesena protiv osporenog rješenja tuženog Ministarstva broj 11/2-23-540-UP-2/10 od 7. decembra 2012. godine kojim je odbijena kao neosnovana prvoapelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Službe broj 04-23-1474/99 od 8. septembra 2010. godine. Tim prvostepenim rješenjem, između ostalog, odbijen je kao neosnovan prvoapelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Bihaću, na adresi Harmani H-2, ulaz 4, kat III (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

7. Protiv navedene presude prvostepenog suda apelanti su posredstvom punomoćnika podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje iz razloga što se u upravnom postupku nije postupalo po pravilima postupka, što činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno i što nije pravilno primijenjen zakon.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 U 005272 13 Uvp od 11. februara 2012. godine zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje sudske odluke je odbijen.

9. Kako se navodi u presudi, iz činjeničnog stanja utvrđenog u toku upravnog postupka proizlazi da je prvoapelant podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana na kojem je bio nosilac stanarskog prava, a prema ugovoru o korištenju predmetnog stana od 25. septembra 1989. godine zaključenog s Vojnom ustanovom za upravljanje i održavanje stambenog fonda JNA. Utvrđeno je da je prvoapelant poslije 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog lica u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a što je utvrđeno uvidom u naredbu načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije broj 3-3 od 7. januara 1994. godine o unapređenju u čin intendantskog kapetana od 15. jula 1992. godine. U obrazloženju presude je navedeno da, u vezi s pitanjem stambenog statusa apelanata u R Srbiji, iz dokumentacije spisa kao i akta Ministarstva odbrane proizlazi da mu je Zaključkom Odjeljenja za stambene poslove Ministarstva odbrane broj 5001-15/2000 od 10. decembra 2008. godine prihvaćen zahtjev za dodjelu kredita za kupovinu stambene zgrade ili stana u iznosu koji odgovara površini od 25 m² na ime razlike u strukturi i površini imajućeg dvoiposobnog stana na Novom Beogradu i pripadajućeg troiposobnog stana. Konkretno, iz spisa predmeta i osporene odluke se vidi da prvoapelant nije dobio stan iz vojno-stambenog fonda, niti kredit za kupovinu stana, ali ima samo utvrđeno pravo za dodjelu kredita, dok je za navedeni stan na Novom Beogradu utvrđeno da je u vlasništvu njegove supruge. Konačno, aktom Odjeljenja za stambene poslove Ministarstva odbrane broj UP-1 broj 5001-23/00 od 4. maja 2016. godine je "potvrđeno da supruga imenovanog (apelanta) Kecman Marica ima u svojini stan u ul. Dušana Vukasovića broj 37 na Novom Beogradu, koji je stečen na osnovu ꞌProjekta izgradnje 1100 stanova u Beograduꞌ predviđene za zaposlene u javnim ustanovama čiji je osnivač grad". Iz navedenog proizlazi da je prvostepenim i osporenim rješenjem upravnih organa pravilno odbijen zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, u smislu noveliranog člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01; u daljnjem tekstu: Zakon o napuštenim stanovima).

10. Prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostepena presuda u ovom upravnom sporu donesena je uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pri čemu nisu povrijeđena pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od utjecaja na rješenje ove upravne stvari. Kako je u upravnom postupku ustanovljeno da je prvoapelant, nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine (a nalazio se u službi i 10. decembra 2008. godine), što se ne osporava kako u tužbi tako ni u podnesenom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, to je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u smislu odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene ne može smatrati izbjeglim i raseljenim licem, pa mu stoga i ne pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed, čime, suprotno tvrdnjama apelanata, u ovoj stvari nije povrijeđeno materijalno pravo na njihovu štetu. Nadalje, kako navodi Vrhovni sud, neosnovani su navodi apelanata da je drugoapelantici kao sunosiocu stanarskog prava potpuno nezavisno od supruga pripadalo pravo na povrat u predratni dom (zbog čega joj je, kako tvrde, uskraćeno i pravo na učestvovanje u provedenom upravnom postupku u svojstvu stranke), te da se na nju nije mogao primijeniti član 3a. Zakona o prestanku primjene. Naime, kako prvoapelantu ne pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana, tako ni njegovom bračnom drugu i sunosiocu stanarskog prava na stanu to pravo ne pripada budući da njegova supruga svoja prava izvodi iz prava supruga (kao nosioca stanarskog prava na čiji zahtjev je pokrenut i okončan upravni postupak) i ne može imati veća prava od njega, a niti takvo pravo može samostalno ostvariti, o čemu je i prvostepeni sud u obrazloženju osporene presude dao odgovarajuće razloge. Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je, primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

11. Osim toga, prema izjašnjenju nadležnih organa, a nakon donošenja presude Vrhovnog suda, Služba je donijela Zaključak o dozvoli izvršenja broj 04-23-1474/99 od 20. aprila 2016. godine, te je prvoapelantu naloženo da do 23. maja 2016. godine iseli iz predmetnog stana. Apelant je 23. maja 2016. godine iselio iz predmetnog stana, o čemu je sačinjen zapisnik o primopredaji i pečaćenju stana, a 18. maja 2016. godine ovlašteni predstavnici Službe kao predstavnici raspolagatelja stana preuzeli su predmetni stan.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. Apelanti navode hronološki tok pravnih i sudskih postupaka smatrajući da je odlukama upravnih i sudskih organa povrijeđeno njihovo pravo na imovinu. Nadležni organi su potvrdili da apelanti imaju stanarsko pravo i da su odlučne činjenice za povrat u posjed stana tokom upravnog postupka nesporne, da apelanti nisu počinili ratni zločin na teritoriji BiH, a to lako mogu i dokazati, te da nisu ostvarili bilo koje pravo na rješavanje stambenog pitanja preko tzv. vojnog fonda. Apelanti ne spore da je drugoapelantica vlastitim sredstvima kupila stan u Beogradu od prodavca Grad Beograd – gradska uprava. Nadalje, navode da je rješenjem Službe od 29. marta 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, utvrđeno da prvoapelantu pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed, nakon čega su apelanti 30. juna 2004. godine uvedeni u posjed predmetnog stana. Apelanti navode da su, međutim, u daljnjem toku postupka pred redovnim sudovima navedena rješenja poništena i predmet vraćen na ponovni postupak, te da su u ponovnom postupku donesene osporene odluke kojima je odbijen njihov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed.

14. Apelanti predlažu da se apelacija usvoji, utvrdi povreda prava na imovinu, te naloži Federaciji Bosne i Hercegovine "osiguranje prava apelantima u roku od 30 dana".

b) Odgovor na apelaciju

15. Služba je u odgovoru na apelaciju navela da u ovoj pravnoj stvari ne postoji kršenje prava apelanata na koja se u apelaciji neosnovano pozivaju, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Ministarstvo navodi da ostaje pri navodima datim u osporenom rješenju.

17. Kantonalni sud navodi da ostaje pri svim činjeničnopravnim razlozima koji su dati u presudi suda i smatra apelaciju neosnovanom jer odlukom suda nisu povrijeđena prava apelanata.

18. Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije, s obzirom na to da navedenom presudom nisu povrijeđena prava apelanata navedena u apelaciji, o čemu je u tom pogledu sud dao razloge u obrazloženju svoje odluke.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 3a.

Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, čiji je nosilac stanarskog prava poslije 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

20. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug (...)

21. U Zakonu o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine FBiH" broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 41. stav 4.
(....)

Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Član 45.

Nadležni sud rješava o zahtjevu iz člana 41. ovog Zakona, po pravilu, u nejavnoj sjednici, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. ovog Zakona navedenih u zahtjevu.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 005272 13 Uvp od 11. februara 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 21. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 16. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelanti osporavaju presude redovnih sudova tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

29. Ustavni sud zapaža da se navodi apelacije, u suštini, odnose na osporavanje presuda redovnih sudova kojima je prvoapelantu kao nosiocu stanarskog prava odnosno apelantima na osnovu ugovora o korištenju stana uskraćeno pravo na povrat u posjed tzv. vojnog stana.

30. Prije svega, apelanti navode da je rješenjem Službe od 29. marta 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, utvrđeno da prvoapelantu pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed, nakon čega su apelanti 30. juna 2004. godine uvedeni u posjed predmetnog stana. Apelanti navode da su, međutim, u daljnjem toku postupka pred redovnim sudovima navedena rješenja poništena i predmet vraćen na ponovni postupak, te da su u ponovnom postupku donesene osporene odluke kojima je odbijen zahtjev apelanata za vraćanje predmetnog stana u posjed. U vezi s tim, iz odgovora Službe se vidi da su apelanti iselili iz predmetnog stana, o čemu je 23. maja 2016. godine sačinjen zapisnik o primopredaji i pečaćenju stana.

31. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, razmatrao apelacije koje su pokretale slično činjenično i pravno pitanje u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova i organa uprave kojima je odbijen zahtjev apelanata za povrat u posjed tzv. vojnih stanova nosiocima stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 102/12, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da je apelantove navode o povredi ustavnog prava iz citiranog predmeta doveo u kontekst presude Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhhr.gov.ba). U toj odluci je, između ostalog, ukazano da stanovi na kojima su apelanti ili njihovi bračni drugovi imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije (tačka 76). Isto tako je zaključeno da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 77), zatim da je ometanje apelanata u mirnom uživanju imovine bilo propisano zakonom, u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 79), potom da je izvršeno ometanje imalo legitiman cilj (tačka 80), te je Ustavni sud istakao da ni organi uprave niti redovni sudovi nisu utvrđivali činjenicu da li su nakon napuštanja prijeratnog stana stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu (tačka 83).

32. Ustavni sud ukazuje da je u citiranoj odluci (Mago i dr. protiv BiH) Evropski sud istakao (tačka 59): "Nakon 1992. godine više nije bilo moguće steći stanarsko pravo u Srbiji (vidi član 30(1). Zakona o stanovanju iz 1992). Nakon toga, aktivni i umirovljeni pripadnici oružanih snaga i aktivni i umirovljeni uposlenici Ministarstva odbrane su imali umjesto toga pravo na ekvivalentan zakup neograničenog trajanja na vojne stanove ili, u slučaju nedostatka odgovarajućih stanova, na hipotekarne kredite koje je sufinansirala država, pod uslovom da ni oni sami ili njihovi bračni drugovi, odnosno djeca, ne posjeduju stanarsko ili ekvivalentno pravo na stan u bilo kojoj od bivših republika SFRJ (Pravilnici o vojnim stanovima iz 1994, 1995, 2002. i 2005. Pravilnici o stambenim potrebama korisnika vojnih penzija iz 1994. i 2010). Zbog toga su se oni koji su koristili vojne stanove u Bosni i Hercegovini prije rata, po pravilu, morali odreći svog prava na te stanove da bi se kvalifikovali za vojni stan ili kredit u Srbiji, odnosno Crnoj Gori (vidi članove 6-7 i 87 Pravilnika o vojnim stanovima iz 1994; članove 7-8 i 74 Pravilnika o stambenim potrebama korisnika vojnih penzija iz 1994; i članove 6-7 i 85 Pravilnika o vojnim stanovima iz 1995)." Također je navedeno (tačka 60): "Član 39(2) Zakona o stanovanju iz 1992. omogućava nositelju prava zakupa neograničenog trajanja da kupi taj stan pod istim uslovima kao nositelj stanarskog prava koja su njima dodijeljena prava zakupa neograničenog trajanja na stanove u Srbiji, odnosno u Crnoj Gori (…) i da bi se kvalifikovali za sticanje tih prava u Srbiji i Crnoj Gori, oni su se morali odreći ekvivalentnih prava na svoje predratne stanove u Sarajevu".

33. S obzirom na navedeno, budući da je nesporno da je prvoapelant bio nosilac stanarskog prava na stanu koji je napustio zbog ratnih djelovanja, odnosno da se u smislu relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima smatra nosiocem stanarskog prava, te da ova apelacija pokreće identična pitanja koja su bila predmet razmatranja u Odluci broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, Ustavni sud podsjeća da je u toj odluci Ustavni sud, u odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključio da je došlo do kršenja prava na imovinu jer im je imovina oduzeta a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana odgovarajućom naknadom, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa. U istoj odluci Ustavni sud je ukazao da, imajući u vidu navode i zaključke iznesene povodom razmatranja povrede prava na imovinu apelanata, smatra da nije neophodno da razmatra navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštovanje doma apelanata.

34. Dovodeći navedene stavove iz citirane odluke u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je prvoapelant na tom stanu bio nosilac stanarskog prava, da je uslijed ratnih okolnosti stan napustio, te je također nesporno utvrđeno da je apelant i na dan 10. decembar 2008. godine bio u vojnoj službi van teritorije BiH, te da stoga nema status izbjeglice, u smislu člana 3a. Zakona o prestanku primjene.

35. Ustavni sud podsjeća da, s obzirom na svoju nadležnost, ne može provesti postupak utvrđivanja svih relevantnih činjenica u vezi sa stjecanjem novog stanarskog prava ili prava koje odgovara tom pravu ili sl., niti, osim akta Odjeljenja za stambene poslove Ministarstva odbrane Srbije broj UP-1 br. 5001-23/00 od 4. maja 2016. godine da prvoapelant "na dan izdavanja potvrde nije riješio stambeno pitanje…", raspolaže s relevantnim dokazima u vezi s tim, pa je upravo iz tog razloga odlučio da ovu odluku dostavi Vladi Federacije BiH koja će na osnovu relevantnih dokaza nesporno utvrditi da li je apelant nakon napuštanja prijeratnog stana stekao novo stanarsko pravo, ili pravo koje odgovara tom pravu, ili je eventualno dobio kredit radi otkupa stana u R Srbiji koji su sufinansirali vojni organi vlasti, u kojem slučaju ne bi bilo kršenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u smislu relevantnih stavova iz odluke Mago i drugi (tačke 104. i 105). Nakon toga će, zavisno od utvrđenog činjeničnog stanja, Vlada FBiH utvrditi da li apelant ima pravo da mu se osiguraju prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

36. Ustavni sud navodi da je u Odluci Ustavnog suda broj AP 5189/15 od 31. maja 2018. godine razmatrao slična činjenična i pravna pitanja, u situaciji u kojoj je apelant ostao u vojsci druge države, te mu je također dopušten povrat i nalazi se u posjedu stana, za razliku od predmetnog slučaja u kojem je apelant iselio iz predmetnog stana, te je sačinjen zapisnik o primopredaji i pečaćenju stana, a isti predati Službi za zajedničke poslove organa i tijela FBiH, što ovaj predmet čini različitim od navedenog.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su javne vlasti miješanjem u apelantovu imovinu, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, propustivši da nesporno utvrde da li je apelant nakon napuštanja prijeratnog stana eventualno stekao novo stanarsko pravo, ili pravo koje odgovara tom pravu, ili je eventualno dobio kredit (sufinansiran od vojnih organa vlasti) radi otkupa stana u R Srbiji, a time i okolnost da li su ispunjeni uvjeti za kompenzaciju apelantovog stanarskog prava, na apelanta stavili neproporcionalan teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.