Službeni glasnik BiH, broj 80/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3420/16, rješavajući apelaciju Zorana Kupreškića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Kupreškića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 064000 16 Rev od 2. juna 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 064000 15 Gž 2 od 27. maja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 064000 14 P 2 od 31. decembra 2014. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zoran Kupreškić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupaju Josip Muselimović i Ana Primorac, advokati iz Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Mostara, podnio je 10. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 064000 16 Rev od 2. juna 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 064000 15 Gž 2 od 27. maja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 064000 14 P 2 od 31. decembra 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i zakonskih zastupnika tuženih Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) i Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH ili zajedno tužene) zatraženo je 11. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i zakonski zastupnici tuženih su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 25. maja 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Rješenjem Višeg suda u Zenici broj Ki-229/93 od 1. septembra 1993. godine određeno provođenje istrage protiv apelanta zbog sumnji da je počinio krivično djelo genocid iz člana 141. Krivičnog zakona SFRJ, a naredbom istog suda broj Ki-229/93 od 1. septembra 1993. godine izdata je potjernica za apelantom zbog toga što je bio nedostupan državnim organima BiH. Rješenjem istog suda apelantu je određen pritvor po kojem će apelant biti lišen slobode nakon pronalaska po potjernici.

6. Rješenjem Vrhovnog suda BiH broj K-8/95 od 17. oktobra 1995. godine usvojena je molba Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) da se tom sudu ustupe sve istrage i krivični postupci koji se odnose na ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koji se odnose na stradanje stanovništva Lašvanske doline u periodu od oktobra 1992. godine do maja 1993. godine i koji se vode pred Višim sudom u Zenici pod brojem Ki-229/93, tako da je predmet ustupljen MKSJ.

7. MKSJ je kao tužitelj 2. novembra 1995. godine podigao optužnicu protiv apelanta i drugih lica zbog kršenja ratnog prava i običaja prema članu 3. Statuta MKSJ, koja je optužnicom od 9. februara 1998. godine izmijenjena za zločine protiv čovječnosti i kršenje ratnog prava i običaja zbog napada na civile Ahmića-Šantića.

8. Apelant sa još devet lica dobrovoljno se predao MKSJ i posebnim avionom iz Splita otputovao je u Holandiju 6. oktobra 1997. godine.

9. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelant u pritvoru Haškog tribunala proveo od 6. oktobra 1997. godine do 23. oktobra 2001. godine, dakle, četiri godine i 17 dana.

10. Nakon provedenog krivičnog postupka pred MKSJ apelant je presudom tog suda proglašen krivim za progon kao zločin protiv čovječnosti i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, a ta presuda je presudom žalbenog vijeća ukinuta, tako da je apelant oslobođen optužbi.

11. Po donošenju oslobađajuće presude apelant se obratio MKSJ zahtjevom za naknadu štete zbog neosnovanog lišavanja slobode, ali je obaviješten da Statut MKSJ ne predviđa mogućnost davanja materijalnog obeštećenja licima koja su neosnovano optužena i pritvorena. Prije pokretanja predmetnog postupka apelant se istim zahtjevom obratio nadležnim organima BiH i FBiH, ali, također, bezuspješno.

Osporene presude

12. Apelant je tužbenim zahtjevom od tuženih (BiH i FBiH) zatražio da mu solidarno isplate naknadu materijalne i nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 1.061.480,00 KM zajedno sa kamatama i troškovima postupka.

13. Odlučujući o tužbi Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 064000 14 P 2 od 31. decembra 2014. godine u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, odbivši istovremeno zahtjev tuženih za naknadu troškova postupka zbog neosnovanosti (sve preciznije navedeno u izreci presude).

14. Općinski sud je naveo da osnov za tužbu prema BiH apelant temelji na činjenici neosnovanog lišavanja slobode zbog odbijanja BiH da dâ garancije da se apelant brani sa slobode, a u odnosu na FBiH osnov za tužbu apelant temelji na činjenici da je krivični postupak pred MKSJ pokrenut na osnovu podataka i činjenica koje je prikupio Viši sud u Zenici na okolnosti zločina počinjenog u selu Ahmići u aprilu 1993. godine.

15. Sa druge strane, tužene spore osnov tužbenog zahtjeva, kao i visinu iznosa naknade štete istaknuvši prigovore nedostatka pasivne legitimacije, zastare potraživanja i preuranjenosti tužbe. Odlučujući o istaknutim prigovorima, Općinski sud je prigovore u vezi sa zastarom potraživanja i preuranjenosti tužbe odbio, ali je prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženih ocijenio kao opravdan.

16. U vezi s tim, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 432. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), te člana 435. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), koje je citirao, pojasnivši da navedene odredbe propisuju odgovornost tuženih (BiH i FBiH) samo u slučaju kada njihovi organi u radu prouzrokuju štetu trećem licu, odnosno kada pravosudni organi, zbog neopravdane osude, prouzrokuju štetu trećem licu, a što u konkretnom nije slučaj, pa stoga nema mjesta za primjenu citirane odredbe. Potom je Općinski sud pojasnio da je obaveza domaćih sudova da postupaju po zahtjevu MKSJ, provode odluke i naloge krivičnog tribunala za hapšenje i izručenje osumnjičenih za počinjenje krivičnog djela, koje su propisane Zakonom o izručenju po molbi Međunarodnog suda i Zakonom o izručenju okrivljenih lica po zahtjevu Međunarodnog suda. Postupajući u skladu sa navedenim propisima, Vrhovni sud je 17. oktobra 1995. godine ustupio predmet MKSJ na daljnji postupak.

17. Općinski sud je, također, istakao da je činjenica da se krivični postupak protiv apelanta vodio pred MKSJ i da je apelant boravio u pritvoru u Den Hagu do donošenja oslobađajuće presude žalbenog vijeća MKSJ. Potom je Općinski sud pojasnio da je MKSJ osnovan Rezolucijom broj 827 Vijeća sigurnosti UN i da ima status suda UN kome je i odgovoran za svoj rad, pa budući da MKSJ nije organ BiH, prema mišljenju Općinskog suda, tužena BiH nije odgovorna za štetu, odnosno za preduzete radnje MKSJ, pa stoga BiH nije pasivno legitimirana za naknadu štete. Potom, pošto je tokom postupka utvrđeno da niti jedan sud na području Federacije BiH nije donio odluku o određivanju pritvora apelantu, niti je krivični postupak proveden pred nekim od sudova u Federaciji BiH, prema ocjeni Općinskog suda, ni tužena FBiH nije pasivno legitimirana da naknadi traženu štetu nastalu apelantovim boravkom u pritvorskoj jedinici MKSJ u Den Hagu, koji je odredio MKSJ.

18. Općinski sud je, dalje, pojasnio da odgovornost za naknadu štete ne proizlazi ni iz odredbe Pravila 106. Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ, jer se navedena odredba odnosi na pravo žrtve kojoj je krivičnim djelom iz nadležnosti MKSJ nanesena šteta da potražuje naknadu (žrtva A), kao i na lica koja posredstvom žrtve, kao oštećena, imaju pravo da potražuju naknadu (žrtva B). Prema ocjeni Općinskog suda, apelant se, u smislu navedenih pravila, ne može smatrati žrtvom, odnosno oštećenim koji bi mogao raspolagati pravom za naknadu štete od tuženih. Općinski sud je još pojasnio da ni neodobravanje jamstva BiH nije razlog za odgovornost tuženih, jer, prema Pravilu 65. tačka c. Pravilnika, jamstvo nije uvjet za puštanje na slobodu, već pretresno vijeće za puštanje na slobodu može odrediti bilo koje uvjete koje smatra primjerenim među kojim je i kaucija. Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda iz člana II. Ustava Bosne i Hercegovine, koji određuje osiguranje najvišeg stepena međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda zagarantiranih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) svim licima na teritoriji BiH. Potom je Općinski sud naglasio da apelant ni na osnovu člana 5. Evropske konvencije nema osnov da potražuje naknadu, jer je lišavanje slobode apelanta u konkretnom slučaju bilo zakonito zbog osnovanih sumnji da je počinio krivično djelo za koje je optužen, niti na osnovu odredbe člana 13. Evropske konvencije, jer se ova odredba odnosi na slučaj kada su povrijeđena prava i slobode priznate Evropskom konvencijom. Općinski sud je naglasio da je BiH članica UN od 22. maja 1992. godine, pa je prihvaćanjem članstva BiH bila obavezna da provodi rezolucije donesene na osnovu Poglavlja VII. Povelje UN, te je obavezna da poštuje nadležnost MKSJ u saglasnosti sa njegovim Statutom i Pravilima postupka i dokazivanja pred MKSJ (član 29. Statuta).

19. U okolnostima konkretnog slučaja, kada nema protivpravne radnje domaćih državnih organa, prema ocjeni Općinskog suda, odredbe člana 432. ZKPBiH se ne mogu proširiti i na rad MKSJ, pri čemu je naglašeno da odgovornost za štetu nije predviđena nijednim aktom Haškog tribunala, ni Statutom, a ni Pravilnikom o postupku i dokazima Haškog tribunala, a niti unutrašnjim pravom tuženih, pa je tužbeni zahtjev neosnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženih BiH i FBiH.

20. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio Presudu broj 65 0 P 064000 15 Gž 2 od 27. maja 2015. godine kojom je žalbu u cijelosti odbio. Prije svega, Kantonalni sud se osvrnuo na apelantov prigovor da je prvostepena presuda donesena povredom odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno odredbe člana 8. ZPP, odnosno da je takvo postupanje imalo kao posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ocijenivši ga paušalnim. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da žalba uopćeno ukazuje na povredu člana 8. ZPP ali da se žalbom ne ukazuje konkretno koja to činjenica u predmetnoj pravnoj stvari nije utvrđena, ili je pogrešno utvrđena, a da je mogla biti od utjecaja na odluku. Prema ocjeni Kantonalnog suda, upravo suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud je, u smislu odredbe člana 191. stav 4. ZPP, u obrazloženju osporene presude naveo izvedene dokaze, te iznio ocjenu dokaza koji su bili od utjecaja na odluku u predmetnoj pravnoj stvari i dao valjane i utemeljene razloge za svoju odluku koju prihvata i taj sud. Navedeno stoga, kako je naglasio Kantonalni sud, što je prvostepeni sud utvrdio relevantne činjenice koje se odnose na prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženih. Iz sadržaja žalbe je evidentno da se žalba svodi na pravni osnov odgovornosti tuženih za naknadu štete koju je apelant trpio zbog boravka u pritvoru MKSJ.

21. U konkretnom slučaju apelant odgovornost tuženih zasniva na činjenici da je krivični postupak pred MKSJ u Den Hagu vođen isključivo po osnovu pokrenutog postupka pred Višim sudom u Zenici, koji je naknadno preuzeo MKSJ i okončao oslobađajućom presudom, pa su, prema apelantovom mišljenju, tužene pasivno legitimirane, jer je Viši sud u Zenici njihova institucija, a BiH je kao članica UN (Rezolucija broj 757) obavezna da prihvati odluke MKSJ, pa time, shodno odredbama člana 432. ZKPBiH i člana 435. ZKPFBiH, i odgovornost za štetu koju potražuje. Neosnovanost ovog prigovora Kantonalni sud je detaljno pojasnio na stranama 5. i 6. obrazloženja, naglasivši, između ostalog, da činjenica da MKSJ i nacionalni sudovi imaju istu nadležnost u progonu lica za krivična djela označena Statutom Haškog tribunala, s tim što MKSJ ima prvenstvo (čl. 9. i 29. Statuta), prema ocjeni tog suda, ne povlači za sobom nužno i odgovornost za štetu koja je nastupila zbog neosnovanog lišavanja slobode apelanta pred MKSJ.

22. Shodno detaljnom obrazloženju Kantonalnog suda, taj sud je zaključio da je, protivno navodima žalbe, prvostepena presuda donesena na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koje je prvostepeni sud pravilno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, pa pošto u toku postupka i donošenja prvostepene presude nisu učinjene povrede odredaba postupka na koje žalba ukazuje, kao ni one na koje sud pazi po službenoj dužnosti, taj sud je, u skladu sa članom 226. ZPP, odlučio kao u izreci presude.

23. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 P 064000 16 Rev od 2. juna 2016. godine kojom je reviziju odbio. Vrhovni sud je naglasio da apelant u reviziji i dalje istrajava u isticanju prigovora da je krivični postupak pred MKSJ u Den Hagu vođen isključivo na osnovu postupka koji je pokrenut pred Višim sudom u Zenici, koji je institucija tuženih, a BiH je kao članica UN obavezna da prihvati presudu MKSJ kojom je apelant oslobođen krivične odgovornosti. U vezi s tim, Vrhovni sud se na stranama 4. i 5. obrazloženja pozvao na relevantno materijalno pravo na osnovu koga je BiH zasnovala međunarodnu obavezu i uredila izvršenje obaveza prema Haškom tribunalu, a ispunjenje tih obaveza podrazumijeva lociranje i predaju osumnjičenih Haškom tribunalu, dostavljanje dokumenata, omogućavanje istrage i uopće priznavanje primata Tribunala u procesuiranju teških krivičnih djela protiv čovječnosti počinjenih na teritoriji bivše SFRJ. Uz to, kako je pojasnio Vrhovni sud, relevantnim propisima u BiH i FBiH nije propisana odgovornost države i entiteta za naknadu štete licima koja su neopravdano osuđena i licima koja su bila neosnovano lišena slobode u postupcima koji se vode pred MKSJ, što, dalje, znači da konačan ishod krivičnog postupka, koji je u konkretnom slučaju rezultirao donošenjem oslobađajuće presude, ne stvara obavezu tuženim da naknade štetu.

24. Pri tome, kako je naglasio Vrhovni sud, isključena je primjena odredaba člana 432. ZKPBiH i člana 435. ZKPFBiH, jer se ove odredbe primjenjuju samo u slučaju kada organi BiH i FBiH u radu prouzrokuju štetu trećem licu, odnosno kada pravosudni organ, zbog neopravdane osude ili neosnovаnog lišavanja slobode, prouzrokuje štetu trećem licu, a što se u konkretnom slučaju nije dogodilo, pri čemu se navedena odgovornost ne može protezati na radnje koje je preduzeo MKSJ. Navedeno stoga što u postupcima nadležnih organa entiteta i BiH nije bilo nezakonitosti, odnosno zato što apelant u BiH nije imao status pritvorenog lica, a rješenje o određivanju pritvora i nemogućnost pritvaranja apelanta su prouzrokovani apelantovim postupcima, jer je bio nedostupan sudu.

25. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i apelantov prigovor koji odgovornost tuženih dovodi u vezu sa neizdavanjem jamstva. U vezi s tim, prema Pravilu 65. tačka c. Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ, jamstvo nije uvjet za puštanje na slobodu, već pretresno vijeće za puštanje na slobodu može odrediti bilo koje uvjete koje smatra primjerenim među kojim je i kaucija. Prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovano je i apelantovo pozivanje na kršenje prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, jer ni tokom postupka, a ni u reviziji nisu navedeni konkretni razlozi zbog kojih apelant smatra da su mu povrijeđena prava zagarantirana ovim dokumentima, jer ovi razlozi ne mogu biti izostavljeni.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi u nepravilnoj primjeni ZPP, ZKPFBiH i Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), što je utjecalo na pravilnost i zakonitost osporenih odluka, zatim, u činjenici da nisu ocijenjeni svi žalbeni, odnosno revizijski prigovori, pa je na taj način diskriminiran u pravu na pravično suđenje, da sudovi nisu ponudili relevantno obrazloženje, kao i da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno s obzirom na proizvoljnu ocjenu dokaza. Apelant tvrdi da osporene presude ne daju jasan stav o postojanju odnosa među strankama, kao ni određena prava i dužnosti iz tog odnosa, niti pravilo materijalnog prava prema kojem je taj odnos razriješen, pa, stoga, ima bitnih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Povredu prava na slobodu i sigurnost apelant dovodi u vezu sa dužinom trajanja pritvora i činjenicom da taj član omogućava svakom ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama tog člana ima pravo na obeštećenje. Prema apelantovoj ocjeni, odgovornost tužene FBiH leži u činjenici što je Viši sud u Zenici, koji je pokrenuo istražni postupak protiv apelanta, ustupio predmet MKSJ koji je ovaj okončao iz čega proizlazi da je MKSJ vodio postupak po zahtjevu nadležnih organa u BiH, pa je, stoga, neupitna pasivna legitimacija tuženih. Apelant smatra da su u vezi sa odgovornošću tuženih redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 432. ZKPBiH i člana 435. ZKPFBiH. Potom, pasivna legitimacija tuženih, prema apelantovoj ocjeni, temelji se na činjenici da je apelantov branitelj zatražio od institucija tuženih da daju jamstva da će apelant pristupiti Sudu u Den Hagu kad god ga pozovu (osiguranje prisustva optuženog) no tužene su odbile izdati jamstvo iako je apelant ispunjavao sve preduvjete za njegovo izdavanje. Činjenica da se apelant dobrovoljno predao Sudu u Den Hagu ne ukazuje da je on odgovoran što je u pritvoru proveo četiri godine. Prema apelantovoj ocjeni, obaveza BiH, kao članice UN, jeste da prihvati oslobađajuću presudu MKSJ i da u postupku pred domaćim sudovima, s obzirom na nesavršenost Statuta MSKJ, odluči o zahtjevu za naknadu štete u smislu čl. 5. i 13. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, zato što je presuda tog suda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Bosne i Hercegovine i zato što pred tim sudom nije bilo povreda na koje je apelant neutemeljeno ukazao.

28. Kantonalni sud je sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

29. Općinski sud je naveo da pred tim sudom nisu prekršena prava na koja se apelant u apelaciji neosnovano pozvao.

30. Zakonski zastupnik tužene BiH je, između ostalog, naveo da su osporene presude donesene uz pravilnu primjenu materijalnog prava, polazeći od pravno relevantnih činjenica, pravilno utvrđenih tokom postupka, dajući za svoje zaključke jasne razloge i obrazloženje, te da je neosnovana apelantova tvrdnja da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjen ZOO. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

31. Zakonski zastupnik tužene FBiH je prigovore ocijenio kao neosnovane, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

32. U Zakonu o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Član 432.
Naknada štete zbog neopravdane osude

(1) Pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba kojoj je bila pravomoćno izrečena krivičnopravna sankcija ili koja je oglašena krivom, a oslobođena od kazne, a kasnije je povodom vanrednog pravnog lijeka ponovljeni postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe, ili je optužba odbijena, osim u sljedećim slučajevima:

a) ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo zbog toga što je u ponovljenom postupku Tužitelj odustao od krivičnog gonjenja, a do odustanka je došlo na osnovu sporazuma s osumnjičenim, odnosno optuženim,

b) ako je u ponovljenom postupku presudom optužba odbijena zbog nenadležnosti suda, a ovlašteni tužitelj je preduzeo krivično gonjenje pred nadležnim sudom.

(2) Osuđeni nema pravo na naknadu štete ako je svojim lažnim priznanjem ili na drugi način namjerno prouzrokovao svoju osudu, osim ako je na to bio prinuđen.

(3) U slučaju osude za krivična djela u stjecaju, pravo na naknadu štete može se odnositi i na pojedina krivična djela u pogledu kojih su ispunjeni uvjeti za priznanje naknade.

33. U Zakonu o krivičnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03 – ispravke, 56/03 – ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:

Član 435.
Nadoknada štete zbog neopravdane osude

(1) Pravo na nadoknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba kojoj je bila pravomoćno izrečena krivičnopravna sankcija ili koja je oglašena krivim, a oslobođena od kazne, a kasnije je povodom vanrednog pravnog lijeka ponovljeni postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe, ili je optužba odbijena osim u sljedećim slučajevima:

a) ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo zbog toga što je u ponovljenom postupku tužitelj odustao od krivičnog gonjenja, a do odustanka je došlo na osnovu sporazuma sa osumnjičenim, odnosno optuženim,

b) ako je u ponovljenom postupku presudom optužba odbijena zbog nenadležnosti suda, a ovlašteni tužitelj je preduzeo krivično gonjenje pred nadležnim sudom.

(2) Osuđeni nema pravo na naknadu štete ako je svojim lažnim priznanjem ili na drugi način namjerno prouzrokovao svoju osudu, osim ako je na to bio prinuđen.

(3) U slučaju osude za krivična djela u stjecaju, pravo na naknadu štete može se odnositi i na pojedina krivična djela u pogledu kojih su ispunjeni uvjeti za priznanje naknade.

34. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:

Član II/8.

Svi nadležni organi vlasti u Bosni i Hercegovini će sarađivati sa, i obezbijediti neograničen pristup: svim međunarodnim posmatračkim mehanizmima ljudskih prava koji se uspostave za Bosnu i Hercegovinu, nadzornim tijelima koja se uspostave bilo kojim međunarodnim sporazumom navedenim u Aneksu I ovog Ustava; Međunarodnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju (a naročito će se pridržavati naredbi koje su izdate po članu 29. Statuta Tribunala); i bilo kojoj drugoj organizaciji ovlaštenoj od strane Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda sa mandatom koji se tiče ljudskih prava ili humanitarnog prava.

35. U Statutu MKSJ, koji je usvojen 25. maja 1993. godine Rezolucijom broj 827 Vijeća sigurnosti UN, relevantne odredbe glase:

Član 1 Nadležnost Međunarodnog suda

Međunarodni sud je nadležan da krivično goni osobe odgovorne za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine, u skladu s odredbama ovog Statuta.

Član 6 Personalna nadležnost

Međunarodni sud ima nadležnost nad fizičkim licima u skladu s odredbama ovog Statuta.

Član 8 Teritorijalna i vremenska nadležnost

Teritorijalna nadležnost Međunarodnog suda obuhvata teritoriju bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, što podrazumijeva njenu kopnenu površinu, zračni prostor i teritorijalne vode. Vremenska nadležnost Međunarodnog suda obuhvata razdoblje od 1. januara 1991. godine.

Član 9 Uporedna nadležnost

1. Međunarodni sud i nacionalni sudovi imaju uporednu nadležnost za krivično gonjenje osoba za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1. januara 1991. godine.

2. Međunarodni sud ima primat nad nacionalnim sudovima. Međunarodni sud može u bilo kojoj fazi postupka formalno zatražiti od nacionalnih sudova da ustupe nadležnost Međunarodnom sudu u skladu s ovim Statutom i Pravilnikom o postupku i dokazima Međunarodnog suda.

Član 15 Pravilnik o postupku i dokazima

Sudije Međunarodnog suda usvajaju pravila o postupku i dokazima za vođenje pretpretresne faze postupka, suđenja i žalbenog postupka, prihvatanje dokaza, zaštitu žrtava i svjedoka i druga relevantna pitanja.

Član 16 Tužilac

1. Tužilac je odgovoran za vođenje istrage i krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1. januara 1991. godine.

2. Tužilac djeluje nezavisno kao zasebni organ Međunarodnog suda. On ne smije tražiti ni primati uputstva ni od koje vlade niti od bilo kojeg drugog izvora.

3. Tužilaštvo se sastoji od tužioca i drugog potrebnog kvalifikovanog osoblja.

4. Tužioca predlaže generalni sekretar, a imenuje Savjet bezbjednosti. Tužilac mora biti osoba visokih moralnih kvaliteta i posjedovati najviši stepen stručnosti i iskustva u vođenju istraga i krivičnog gonjenja u krivičnim predmetima. Tužilac ima mandat od četiri godine i može biti ponovno izabran. Uslovi službe tužioca odgovaraju uslovima službe podsekretara Ujedinjenih nacija.

5. Osoblje Tužilaštva imenuje generalni sekretar na preporuku tužioca.

Član 18 Istraga i priprema optužnice

1. Tužilac pokreće istrage ex officio ili na temelju informacija pribavljenih iz bilo kojeg izvora, posebno od vlada, organa Ujedinjenih nacija, međuvladinih i nevladinih organizacija. Tužilac mora procijeniti informacije koje je primio ili pribavio i odlučiti postoje li dovoljne osnove za pokretanje postupka.

2. Tužilac je ovlašten da ispituje osumnjičene, žrtve i svjedoke, prikuplja dokaze i provodi istragu na licu mjesta. Prilikom obavljanja tih poslova tužilac može, kada je to prikladno, zatražiti pomoć nadležnih državnih vlasti.

3. Prilikom ispitivanja osumnjičeni ima pravo na pomoć pravnog zastupnika po vlastitom izboru, što uključuje pravo da mu se, ako nema dovoljno sredstava da je sam plati, dodijeli besplatna pravna pomoć, kao i na neophodno prevođenje na jezik i s jezika koji govori i razumije.

4. Pošto je utvrdio da prima facie postoje osnove za to, tužilac priprema optužnicu koja sadrži sažet prikaz činjenica i krivično djelo ili djela za koja se optuženi tereti prema Statutu. Optužnica se dostavlja sudiji pretresnog vijeća.

Član 29 Saradnja i pravosudna pomoć

1. Države moraju sarađivati s Međunarodnim sudom u istrazi i krivičnom gonjenju osoba optuženih da su počinile teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava.

2. Države moraju bez nepotrebnog odgađanja udovoljiti svakom zahtjevu za pomoć ili nalogu koji je izdalo pretresno vijeće, što, između ostalog, uključuje sljedeće:

(a) utvrđivanje identiteta i pronalaženje osoba;

(b) uzimanje iskaza i dostavu dokaza;

(c) uručenje dokumenata;

(d) hapšenje ili pritvaranje osoba;

(e) predaju ili dovođenje optuženih pred Međunarodni sud.

VI. Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 064000 16 Rev od 2. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov opunomoćenik je primio 4. jula 2016. godine a apelacija je podnesena 10. augusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

40. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

42. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

43. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, "Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05).

44. Ustavni sud, prije ispitivanja predmetne apelacije, zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP 998/15 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 998/15 od 25. oktobra 2017. godine, st. od 34. do 49, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) povodom apelacije Mirjana Kupreškića, koji je, također, oslobođen optužbi pred Haškim tribunalom, gdje je u pritvoru proveo četiri godine i 17 dana. Ustavni sud zapaža da je Mirjan Kupreškić, zbog neosnovanog lišavanja slobode, vodio parnični postupak protiv BiH i FBiH tražeći isplatu materijalne i nematerijalne štete, što su redovni sudovi odbili uz obrazloženje da na strani navedenih tuženih ne postoji pasivna legitimacija za štetu koja se potražuje, a da navedeni apelant u toku postupka nije dokazao postojanje nezakonitih radnji na strani tuženih koje bi ih eventualno obavezivale na naknadu. Ustavni sud je, odlučujući o apelaciji Mirjana Kupreškića u kontekstu osporenih presuda i gotovo identičnih apelacionih prigovora o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu, prava na slobodu i sigurnost i prava na djelotvoran pravni lijek, utvrdio da ne postoji kršenje navedenih prava odbivši apelaciju kao neosnovanu. Iz relevantnog dijela citirane odluke Ustavni sud izdvaja: "Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja (tačka III. ove odluke) proizlazi da su redovni sudovi na sva tri nivoa imali jedinstveno stajalište zasnovano na nespornim činjenicama iz kojih proizlazi da je postupak pred MKSJ protiv apelanta pokrenut na osnovu podataka koje je prikupio Viši sud u Zenici 1993. godine pokretanjem istrage za zločine u selu Ahmići, da je tadašnji Vrhovni sud BiH Rješenjem broj K-8/9 od 17. oktobra 1995. godine usvojio molbu MKSJ i tom sudu ustupio sve istrage i krivične postupke koji se odnose na ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava, da je Rješenjem Vrhovnog suda BiH broj K-8/95 od 17. oktobra 1995. godine postupak protiv apelanta, koji je započet pred Višim sudom u Zenici, prekinut i ustupljen MKSJ, da je apelant sa još devet lica dobrovoljno otputovao u Holandiju i da je apelant u pritvoru MKSJ boravio u periodu od 6. oktobra 1997. do 23. oktobra 2001. godine (do donošenja oslobađajuće presude žalbenog vijeća tog suda). U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su, obrazlažući neosnovanost apelantovog zahtjeva da mu tužene nadoknade štetu zbog neosnovanog pritvora, sudovi, odlučujući o apelantovoj tužbi, žalbi i reviziji, izveli saglasan zaključak iz kojeg proizlazi da tužene nisu odgovorne za štetu, jer u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji uzročna veza između radnji tuženih i štetnih posljedica koje je apelant pretrpio. U vezi s tim je jasno navedeno da se krivični postupak protiv apelanta, zbog kojeg je u pritvoru proveo četiri godine i 17 dana, vodio i da je okončan pred MKSJ, a ne pred organima, odnosno sudovima tuženih." Shodno navedenom, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da u citiranoj odluci nije utvrđena ni povreda ostalih prava na koja se taj apelant pozvao, i to prava na slobodu i sigurnost, prava na imovinu i prava na djelotovoran pravni lijek (op. cit., AP 998/15, st. od 43. do 45). Ustavni sud u vezi s neosnovanošću navoda o kršenju navedenih prava iz citirane odluke izdvaja dio koji se odnosi na kršenje prava na slobodu i sigurnost: "Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 5. Evropske konvencije koje je u okolnostima konkretnog slučaja dovedeno u kontekst s dužinom trajanja krivičnog postupka kao osnovom tužbenog zahtjeva za naknadu štete i ostalim aspektima prava na pravično suđenje, pa Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u pogledu navodnog kršenja ovog prava neosnovani zbog istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje."

45. Pošto predmetna apelacija pokreće gotovo identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu identičnih prava na koja se poziva i apelant u predmetnoj apelaciji i pošto su redovni sudovi u konkretnom slučaju svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, suprotno apelantovim tvrdnjama, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, Ustavni sud ne vidi poseban razlog da u okolnostima konkretnog slučaja odstupi od dosadašnje prakse, te se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u citiranoj odluci.

46. Dakle, podržavajući vlastitu praksu, pri čemu je Ustavni sud uzeo u obzir i sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, u konkretnom slučaju zbog istih razloga zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu, zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženih za šta su dali argumentirano obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao.

45. Nema ni kršenja prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije u situaciji kada se osporeni postupak za naknadu štete u okviru kojeg se raspravljalo o pitanju odgovornosti tuženih za potraživanu štetu ne može dovesti u vezu sa kršenjem navedenog prava.

46. Ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je apelant imao mogućnost da koristi i kada je koristio pravne lijekove propisane zakonom ishodivši tri meritorne odluke, a činjenica da su iskorišteni pravni lijekovi odbijeni per se ne pokreće pitanje kršenja navedenog prava.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.