Službeni glasnik BiH, broj 80/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3130/16, rješavajući apelaciju Fisa d.o.o. Vitez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Fisa d.o.o. Vitez, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 053511 15 Rev od 26. maja 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 053511 14 Gž 2 od 25. septembra 2014. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Fis d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mehmed Spaho, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. jula 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 053511 15 Rev od 26. maja 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 053511 14 Gž 2 od 25. septembra 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, kao i od Srednjobosanskog kantona - Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. septembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni i Kantonalni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 6. do 17. septembra 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 053511 13 P 2 od 7. aprila 2014. godine obavezan je tuženi da apelantu naknadi materijalnu štetu u ukupnom iznosu od 1.964.955,60 KM, i to na ime izgubljene dobiti za period od 9. oktobra 2008. do 31. decembra 2008. godine iznos od 1.056.236,10 KM, a za period od 1. januara 2009. do 31. marta 2009. godine iznos od 744.633,00 KM, zatim na ime gubitka rejtinga, ugleda, brenda i slogana firme iznos od 158.255,16 KM, na ime materijalne štete za troškove liječenja apelantovog zaposlenika J. Š. iznos od 4.817,18 KM i na ime materijalne štete na apelantovom objektu iznos od 1.014,34 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 3.326,62 KM (stav I izreke). Stavom II izreke odbijen je kao neosnovan preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete na ime izgubljene dobiti, gubitka rejtinga, ugleda, brenda i slogana firme, troškova liječenja zaposlenika J. Š. i štete na objektu, preko dosuđenog iznosa, kao i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na kamatu na dodatno zaduženje u iznosu od 115.602,13 KM i gubitka stečenih kondicija kod dobavljača u iznosu od 379.520,34 KM.

6. U obrazloženju presude je istaknuto da je predmet konkretnog spora potraživanje naknade materijalne štete (na ime izgubljene dobiti, gubitka rejtinga, ugleda, brenda i slogana firme, troškova liječenja zaposlenika, štete na objektu i gubitka stečenih kondicija kod dobavljača) koju je apelant pretrpio kao posljedicu štetnog događaja od 9. oktobra 2008. godine kada je u njegovom poslovnom prodajnom objektu Fis u Vitezu došlo do eksplozije postavljene eksplozivne naprave.

7. U provedenom dokaznom postupku Općinski sud je utvrdio da se 9. oktobra 2008. godine u apelantovom prodajnom poslovnom objektu u Vitezu desio štetni događaj, odnosno da je došlo do aktiviranja eksplozivne naprave, kojom prilikom je smrtno stradao apelantov zaposlenik Z. B., a da je teške tjelesne povrede zadobio zaposlenik koji je radio na poslovima osiguranja i zaštite J. Š. Nadalje je utvrđeno da je na apelantovom objektu nastala materijalna šteta, kao i da je došlo do povređivanja i drugih kupaca u objektu. Također je utvrđeno da su eksplozivnu napravu pripremili i postavili S. Đ. i A. I. Utvrđeno je da je protiv navedenih lica vođen krivični postupak, da su oni pravomoćnim presudama Suda Bosne i Hercegovine od 4. marta 2010. i 11. maja 2010. godine proglašeni krivim i osuđeni na kaznu zatvora za teško krivično djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. st. 1. i 2, a u vezi s krivičnim djelom izazivanje opće opasnosti iz člana 323. st. 1. i 3. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), u vezi sa članom 31. KZFBiH i članom 7. Zakona o Sudu BiH. U postupku je dalje utvrđeno da je nekoliko dana prije eksplozije, a po telefonskoj dojavi nepoznatog lica "da je u prodajnom objektu apelanta 'Fis' u Vitezu postavljena eksplozivna naprava", apelant obavijestio MUPSBK, zatim da su pripadnici navedenog MUP-a izvršili pregled apelantovog poslovnog objekta, te da prilikom pregleda nije pronađena eksplozivna naprava. Dalje je utvrđeno da su nekoliko dana poslije navedenog pregleda, 9. oktobra 2008. godine, lica S. Đ. i A. I. postavila eksplozivnu napravu u apelantov prodajni poslovni objekt, da su apelantovi zaposlenici koji rade na osiguranju objekta pronašli u objektu postavljenu eksplozivnu napravu (sumnjiv paket), te da o pronalasku istog (eksplozivne naprave) apelantovi zaposlenici nisu obavijestili tuženog odnosno MUPSBK. Utvrđeno je da su apelantovi zaposlenici koji rade na osiguranju objekta iz apelantovog prodajnog objekta pokušali iznijeti eksplozivnu napravu, kojom prilikom je došlo do njenog aktiviranja i nastanka štetnih posljedica (smrti jednog zaposlenika, teže povrede zaposlenika J. Š., kao i materijalne štete na objektu). Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je zaključio da za nastalu štetu u konkretnom slučaju odgovara šira društvena zajednica, država odnosno njen organ u smislu odredbe člana 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), što je u konkretnom slučaju tuženi (SBK/KSB) i njegovi organi u smislu člana 2. i člana 12. stav 1. tačka 6. Zakona o unutrašnjim poslovima. Prema ocjeni Općinskog suda, postavljanje eksplozivne naprave u apelantovom poslovnom objektu se može podvesti pod akt nasilja, kako to predviđa član 180. ZOO i za koji odgovornost snosi društveno-politička zajednica čiji je organ bio dužan to spriječiti. Općinski sud je smatrao da navodi tuženog u konkretnoj pravnoj stvari da su poznati učinioci krivičnog djela ne oslobađaju tuženog objektivne odgovornosti. Cijeneći činjenicu da su apelantovi zaposlenici pristupili uklanjanju sumnjivog paketa bez obavještavanja MUP-a o njegovom postojanju, Općinski sud je zaključio da je apelantov doprinos nastanku štete i štetnih posljedica u omjeru 30 %.

8. Tuženi se žalio protiv navedene presude Općinskog suda. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj 51 0 P 053511 14 Gž 2 od 25. septembra 2014. godine žalbu tuženog usvojio i prvostepenu presudu u stavu prvom izreke za dosuđujući dio tužbenog zahtjeva na ime materijalne štete preinačio tako što je u cijelosti odbijen apelantov postavljeni tužbeni zahtjev (stav I izreke). Istom presudom obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 63,00 KM (stav II izreke).

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je tuženi u žalbi osnovano ukazao da prvostepeni sud nije pravilno primijenio odredbu člana 180. stav 1. ZOO, što je za posljedicu imalo donošenje nezakonite odluke. Kantonalni sud je smatrao osnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog. Dalje je utvrdio da šteta apelanta nastala na objektu, kao i ostali vidovi štete dejstvom eksploziva koji su podmetnula poznata lica ne predstavljaju akt nasilja iz kojeg bi proizlazila posebna odgovornost društveno-političke zajednice (tuženog) po članu 180. stav 1. ZOO. Istaknuto je da je navedenom odredbom propisana izričita odgovornost društveno-političke zajednice za štetu koju je pretrpjelo fizičko, a ne pravno lice. Stoga, apelant kao pravno lice ne može zahtijevati naknadu štete od društveno-političke zajednice po principu objektivne odgovornosti iz osnova propisanih članom 180. stav 1. ZOO. Kantonalni sud je također istakao da apelant na osnovu odredaba čl. 154, 155. i 158. ZOO ima pravo od počinilaca navedenih krivičnih djela zahtijevati naknadu štete po osnovu utvrđene krivice.

10. Apelant je protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 51 0 P 053511 15 Rev od 26. maja 2016. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, suprotno navodima revizije, drugostepeni sud pravilno prihvatio osnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog. I prema ocjeni tog suda, neosnovan je apelantov stav da se odgovornost tuženog za predmetnu štetu u okolnostima predmetnog slučaja može zasnovati na zakonskoj odredbi člana 180. stav 1. ZOO. Prigovore revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da tuženi odgovara kao društveno-politička zajednica za sva oštećenja nad apelantovom imovinom i da je odgovornost tuženog za nastalu materijalnu štetu iz ovakvih štetnih događaja objektivna uslijed propusta organa tuženog da preduzme radnje s ciljem zaštite lica, imovine i dr. Vrhovni sud je smatrao neosnovanim. Istaknuto je da je tačan navod u apelantovoj reviziji da Zakon o unutrašnjim poslovima Srednjobosanskog kantona propisuje da su u nadležnosti Kantonalnog ministarstva unutrašnjih poslova i poslovi zaštite od požara i eksplozija, ali apelant pri tome gubi iz vida utvrđenu činjenicu da on na dan štetnog događaja nije o pronalasku eksplozivne naprave obavijestio tuženog odnosno MUPSBK da preduzme radnje iz svoje nadležnosti, a bio je dužan to učiniti s ciljem zaštite svoje imovine i lica. Iz navedenog razloga, kako je zaključio Vrhovni sud, nema ni eventualne odgovornosti tuženog za predmetnu štetu u smislu odredbe člana 154. ZOO, a u vezi sa čl. 172. i 173. istog zakona. Prema ocjeni Vrhovnog suda, za utuženu štetu tuženi ne može odgovarati po općim propisima o naknadi štete osnovom odgovornosti iz člana 154. stav 1. ZOO kod nesporne činjenice da su predmetnu štetu počinila poznata lica koja su proglašena krivim i pravomoćno osuđena. Tačan je revizioni navod da je apelantu uslijed aktiviranja eksplozivne naprave u njegovom prodajnom objektu nastala šteta i da apelant po propisima domaćeg zakonodavstva uživa pravnu zaštitu, ali on gubi iz vida činjenicu da označeni tuženi nije pasivno legitimiran, odnosno da se radi o promašenoj pasivnoj legitimaciji i zahtjev za naknadu tražene štete u skladu s važećim domaćim zakonodavstvom tužilac može eventualno postaviti prema odgovornim licima.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega je u predmetnom postupku apelantov tužbeni zahtjev u konačnici odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije. U vezi s tim, apelant smatra da je Općinski sud u konkretnom slučaju pravilno odlučio kada je odgovornost tuženog zasnovao na odredbama člana 180. ZOO i čl. 2. i 12. stav 1. tačka 6. Zakona o unutrašnjim poslovima. Nasuprot tome, prema apelantovom mišljenju, osporene presude Kantonalnog i Vrhovnog suda su zasnovane na pogrešnom tumačenju člana 180. ZOO. Apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno tumačio član 180. ZOO kada je naveo da je navedenom odredbom propisana odgovornost društveno-političke zajednice za štetu koju je pretrpjelo fizičko lice, a ne i pravno lice, što je u konkretnom slučaju apelant. Apelant, također, smatra da sudovi u osporenim odlukama nisu cijenili odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima SBK kojima je utvrđena izričita nadležnost Kantonalnog MUP-a na sprečavanju akata nasilja i terora na području kantona.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima datim u odluci tog suda, te da su apelantove tvrdnje o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji neosnovane. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Istaknuto je da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava, dajući za nju razloge koji su navedeni u odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je u situaciji kakva se desila sporne prilike u apelantovom poslovnom centru apelant imao obavezu prema svom unutrašnjem propisu (Pravilniku) pozvati policiju, prijavljujući pri tome slučaj kakav su primijetili, tj. sumnjivu napravu. Nakon takve prijave upućene MUP-u Travnik, MUP preduzima radnje predviđene propisima, i to prvo ispražnjenje objekta, pa ostale radnje predviđene u okviru procedure postupanja i unutrašnjeg propisa apelanta, kao i propisa općenito (Zakon i drugi propisi). Međutim, apelant je par dana prije tog slučaja imao lažnu dojavu o eksplozivnoj napravi povodom koje je postupljeno u skladu s Pravilnikom, kao i propisima MUPSBK, kada je došlo do ispražnjenja objekta, koje poslodavci nerado čine, i upravo zbog toga apelantovi zaposlenici su predmetni slučaj "uzeli u svoje ruke", primijetili eksplozivnu napravu i sami je uklanjali s police kada se desio nesretan slučaj. Procedura postupanja u takvim i sličnim situacijama uglavnom se odnosi na prijavu apelanta MUPSBK koji vrši ispražnjenje objekta i ostale propisane radnje, a nakon toga Civilna zaštita vrši deaktivaciju naprave. Međutim, apelant nije proslijedio prijavu MUPSBK, računajući da se i taj put radi o lažnoj dojavi. Apelantovim Pravilnikom decidirano je regulirano postupanje poslodavca i cjelokupna procedura, te postupanje MUP-a i Civilne zaštite u konkretnoj situaciji. Tuženi je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 180. st. 1, 2, 3. i 4.

1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

2) Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.

3) Društveno politička zajednica ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.

4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.

17. U Zakonu o unutrašnjim poslovima Srednjobosanskog kantona ("Službene novine Srednjobosanskog kantona" br. 3/97, 8/02, 10/102, 2/03 i 4/05) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 1. tačka 6.

Unutrašnji poslovi iz nadležnosti Kantona su:

6. Poslovi i zadaci u vezi sa: […] nadgledanjem provođenja pravila o zaštiti od požara i eksplozija […]

Član 12. stav 1. tačka 6.

U vršenju nadležnosti iz člana 2 ovog zakona Ministarstvo naročito:

[…]

6. neposredno učestvuje u vršenju poslova i zadataka zaštite života i lične sigurnosti građana, zaštite objekata i drugih materijalnih dobara u slučaju opće opasnosti ili kad je javni red i mir narušen u većem obimu, kao i u slučaju terorističkog i drugog nasilnog djelovanja, odnosno oružane pobune,

[…]

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 P 053511 15 Rev od 26. maja 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 29. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 22. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

25. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode u kojem je apelant potraživao naknadu materijalne štete, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant osporava navedene presude redovnih sudova, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom materijalnog prava.

27. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

29. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom parničnom postupku redovni sudovi odlučivali na tri sudske instance, te da su u konačnici Kantonalni i Vrhovni sud donijeli odluke kojima je apelantov tužbeni zahtjev odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani označenog tuženog. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant u izjavljenoj reviziji istakao prigovore protiv drugostepene odluke, o kojima je Vrhovni sud odlučivao i dao razloge za svoju odluku. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, potvrđujući drugostepenu presudu, dao razloge zašto apelantovi revizioni prigovori ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud, također, zapaža da apelant i u apelacionim navodima ponavlja svoje tvrdnje koje je već isticao u parničnom postupku i o kojima su redovni sudovi u osporenim odlukama dali obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

30. U odnosu na apelantove navode da je Vrhovni sud u konačnici izveo pogrešan pravni zaključak da tuženi nije pasivno legitimiran iako prema članu 180. ZOO postoji objektivna odgovornost tuženog za nastalu materijalnu štetu zbog predmetnog štetnog događaja, Ustavni sud ističe da se država u pogledu objektivne odgovornosti u smislu člana 180. ZOO ne obavezuje na naknadu štete zbog krivice, ne traži se njeno dokazivanje, odnosno ne polazi se od pretpostavke njenog postojanja. ZOO samo zahtijeva da je šteta nastala uslijed akta nasilja ili terora koji je usmjeren prema državi, a ne i da je njegov izvršilac poznat i da je za takav akt proglašen odgovornim, s obzirom na to da se na odgovornost za štetu poziva država, a ne sam izvršilac akta nasilja ili terora. Budući da odgovara po principu objektivne odgovornosti, država se može osloboditi odgovornosti samo ako dokaže da je šteta nastala isključivim djelovanjem oštećenog (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 466/14 od 11. januara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 35). U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u svojoj odluci kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari, odlučujući o apelantovim navodima da se odgovornost tuženog za predmetnu štetu u okolnostima predmetnog slučaja može zasnovati na odredbi člana 180. ZOO, prije svega, cijenio utvrđenu činjenicu da apelant na dan štetnog događaja nije o pronalasku eksplozivne naprave obavijestio tuženog odnosno njegov nadležni organ, što je bio dužan učiniti s ciljem zaštite svoje imovine i lica, te da je to, zapravo, ključni razlog na kojem je zasnovano odlučenje u osporenim odlukama. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pri tome, imao u vidu i relevantne odredbe Kantonalnog zakona o unutrašnjim poslovima prema kojima je apelant bio dužan obavijestiti tuženog odnosno MUPSBK radi preduzimanja radnji iz njegove nadležnosti. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, relevantne odredbe ZOO i Zakona o unutrašnjim poslovima na koje se pozvao Vrhovni sud, Ustavni sud u obrazloženju koje je Vrhovni sud dao za svoju odluku ne nalazi elemente proizvoljne primjene prava. Ustavni sud, također, smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je sve relevantnim propisima zasnovao osporenu odluku, te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u činjenicama apelantovog slučaja ne postoje, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, razlozi koji bi mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

32. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant ove navode veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, koje je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Nediskriminacija

33. Ustavni sud nadalje zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi kako smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran u smislu da je uopće drugačije tretiran, odnosno da je bez razumnog opravdanja drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Ostali navodi

34. U odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navedena prava odnose na zaštitu pojedinca od arbitrarnog hapšenja i fizičkog lišenja slobode. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o pravima koja su zagarantirana članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ne pokreće pitanja prema navedenim članovima Ustava BiH i Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

37. Također, u odnosu na apelanta nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelant, osim navoda o povredi ovog prava, nije ponudio relevantne argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran po zabranjenom osnovu.

38. Konačno, nema povrede prava koja su zagarantirana članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije kada apelacija uopće ne pokreće pitanja prema navedenim članovima jer u konkretnom slučaju nije riječ o zahtjevu za zaštitu pojedinca od arbitrarnog hapšenja i fizičkog lišenja slobode.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.