Službeni glasnik BiH, broj 80/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2743/16, rješavajući apelaciju "Unioninvesta" dioničkog društva za inženjering Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija "Unioninvesta" dioničkog društva za inženjering Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 077856 15 Rev 2 od 8. aprila 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 05 0 Ps 000307 15 Pž 3 od 14. augusta 2015. godine i Presude Općinskog suda Sarajevo broj 65 0 PS 077856 15 PS 3 od 18. marta 2015. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "Unioninvest" dioničko društvo za inženjering Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Amila Eterović i Omar Eterović, advokati iz Sarajeva, podnio je 24. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 077856 15 Rev 2 od 8. aprila 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 05 0 Ps 000307 15 Pž 3 od 14. augusta 2015. godine i Presude Općinskog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 PS 077856 15 PS 3 od 18. marta 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, Federacije BiH koju zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Kantona Sarajevo kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 3. jula 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud, prvotužena i drugotuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 10. do 13. jula 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. U prethodnom parničnom postupku preduzeće GP "Put" d.d. Sarajevo je 19. augusta 1996. godine tužbom pokrenulo parnični postupak protiv apelanta radi naplate duga iz ugovora o građenju koji su bili zaključili 1991. godine. Postupajući po tužbi, Kantonalni sud u Sarajevu je Presudom broj Ps-144/98 od 9. januara 2003. godine naložio apelantu da GP,,Put" d.d. Sarajevo na ime duga isplati iznos od 173.920,00 USD s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. Navedena presuda potvrđena je u žalbenom postupku Presudom Vrhovnog suda broj Pž-126/03 od 24. juna 2004. godine.

6. U postupku prinudnog izvršenja, kako je dalje navedeno, 18. februara 2005. godine s apelantovog transakcijskog računa zaplijenjen je novčani iznos od 585.181,02 KM i prebačen na račun GP,,Put" d.d. Sarajevo kao tražioca izvršenja.

7. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv Presude Vrhovnog suda broj Pž-126/03 od 24. juna 2004. godine, Vrhovni sud je Presudom broj Rev-993/05 od 18. maja 2006. godine uvažio apelantovu reviziju i obje nižestepene presude preinačio tako što je tužbeni zahtjev GP,,Put" d.d. Sarajevo odbio u cijelosti kao neosnovan. Vrhovni sud je u citiranoj odluci zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno raspravili i razriješili istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije preduzeća GP "Put" d.d. Sarajevo, zaključujući da ta legitimacija ne postoji. Vrhovni sud je smatrao da su nižestepeni sudovi svoje odluke pogrešno zasnovali na odredbi člana 630. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) umjesto na relevantnim odredbama Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, te odredbama Uredbe o metodologiji za pripremu programa i izradu početnog bilansa preduzeća za privatizaciju. Nakon što je Vrhovni sud donio citiranu odluku, apelant je u postupku prinudnog izvršenja protiv GP "Put" d.d. Sarajevo ostvario povrat svojih novčanih sredstava u iznosu od 585.181,02 KM.

Tok predmetnog parničnog postupka

8. U predmetnom parničnom postupku apelant je zbog prethodno donesenih sudskih odluka, koje su preinačene presudom Vrhovnog suda od 18. maja 2006. godine kao revizionog suda, podnio tužbu Općinskom sudu 10. marta 2009. godine protiv prvotužene i drugotuženog radi naknade štete jer je bio lišen korištenja svojih novčanih sredstava u iznosu od 585.181,02 KM u periodu od 18. februara 2005. godine (kada su s apelantovog računa prinudno skinuta navedena sredstva) do 2. augusta 2006. godine (kada su stranke primile presudu Vrhovnog suda od 18. maja 2006. godine). Apelant je predmetnom tužbom tražio da Općinski sud obaveže tužene da mu solidarno isplate na ime naknade štete, i to iznos od 64.428,05 KM na ime obične štete i iznos od 34.816,15 KM za izgubljenu korist sa zakonskim zateznim kamatama. U predmetnom parničnom postupku Općinski sud je donio presudu 11. juna 2010. godine (potvrđena presudom Kantonalnog suda od 4. marta 2011. godine) koja je nakon Odluke Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 077856 11 Rev od 25. decembra 2012. godine, kojom je apelantova revizija uvažena, rješenjem Kantonalnog suda od 26. marta 2013. godine ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku presuda Općinskog suda od 10. februara 2014. godine ukinuta je rješenjem Kantonalnog suda od 20. augusta 2014. godine i predmet je vraćen Općinskom sudu na ponovno suđenje.

9. U međuvremenu, rješenjima Vrhovnog suda od 24. decembra 2010. godine i 10. juna 2014. godine za postupanje u žalbenom postupku po apelantovim žalbama izjavljenim protiv navedenih presuda Općinskog suda, na apelantov prijedlog za delegaciju nadležnosti Kantonalnog suda u Sarajevu na drugi stvarno nadležan sud, za postupanje u žalbenom postupku određen je Kantonalni sud u Goraždu.

10. Rješenjem Vrhovnog suda od 25. jula 2011. godine odbačen je kao nedopušten apelantov prijedlog za delegaciju Vrhovnog suda u postupku revizije koju je apelant izjavio protiv presude Kantonalnog suda od 4. marta 2011. godine. Apelant je tražio delegaciju Vrhovnog suda jer je u osporenoj presudi Vrhovni sud označen kao stranka. U navedenom rješenju Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 50. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da u slučaju delegacije dolazi do prenošenja mjesne nadležnosti tako da najviši sud određene vrste određuje koji će drugi stvarno nadležni sud suditi umjesto onog koji je mjesno i stvarno nadležan po zakonu. Također je navedeno da je osnovna pretpostavka za delegaciju postojanje drugog stvarno nadležnog suda za postupanje u određenom predmetu, pa ta pretpostavka nije ispunjena kada se traži delegacija u predmetu u kojem treba da postupa sud koji je nadležan za odlučivanje o prijedlogu za delegaciju. U Federaciji BiH postoji samo jedan najviši sud koji je stvarno nadležan za odlučivanje u toj pravnoj stvari, a to je upravo Vrhovni sud (revizioni) čija se delegacija traži. Kako nije moguće delegirati drugi sud da odlučuje o reviziji, odnosno kako ne postoje procesne pretpostavke za podnošenje prijedloga za delegaciju Vrhovnog suda kao revizionog, Vrhovni sud je zaključio da apelantov prijedlog treba odbaciti kao nedopušten primjenom odredbe člana 50. stav 2. ZPP.

Osporene odluke

11. U ponovnom postupku pred Općinskim sudom Presudom Općinskog suda broj 65 0 PS 077856 15 PS 3 od 18. marta 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužene da mu na ime naknade štete solidarno isplate precizirane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, te mu naknade troškove parničnog postupka.

12. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je apelant u toku postupka kao pravni osnov tužbenog zahtjeva odredio odredbe čl. 154. i 172. ZOO-a. Dalje je navedeno da, iako postojanje štete u tužbom zahtijevanom iznosu nije sporno među strankama, njen uzrok nije nezakonit i nepravilan rad sudova jer su sudovi u tim presudama u prethodnom parničnom postupku (presuda Kantonalnog suda u Sarajevu od 9. januara 2003. godine i presuda Vrhovnog suda od 24. juna 2004. godine) postupali po slobodnom uvjerenju, nezavisno i samostalno, što je u skladu s odredbama Ustava FBiH. Stoga, pogrešno primijenjeno materijalno pravo u tim odlukama nije nezakonit i nepravilan rad sudova i nije uzrok štete. Kako nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbama čl. 154. i 172. ZOO-a, Općinski sud je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Kao argumentaciju za navedeni zaključak Općinski sud je naveo da su zakoni odnosno podzakonski akti koje su sudovi propustili primijeniti doneseni u fazi tranzicije Bosne i Hercegovine, da su odredbe tih propisa bile prilično nejasne i neprecizne, zbog čega su ti propisi mijenjani više puta u kratkom periodu, tako da je u njihovoj primjeni bilo mnogo dilema, uslijed čega duže vremena nije uspostavljena jedinstvena sudska praksa, pri čemu su sporne odluke slijedile sudsku praksu koja je povodom spornog pitanja bila važeća u vrijeme njihovog donošenja.

13. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude Općinskog suda, Kantonalni sud je Presudom broj 05 0 Ps 000307 15 Pž 3 od 14. augusta 2015. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da povredu pogrešne primjene materijalnog prava sudije nisu počinile s namjerom i krajnjom nepažnjom, te da se navedena povreda mogla otkloniti podnošenjem pravnih lijekova, što se u konačnici i dogodilo. Kantonalni sud je zaključio da se pogrešno primijenjeno materijalno pravo u spornim presudama ne može ocijeniti kao nepravilan i nezakonit rad suda jer ne ispunjava standard "dovoljno ozbiljne povrede" koja bi za posljedicu imala odštetnu odgovornost tuženih, ustanovljen u presudama Evropskog suda za ljudska prava kao jedan od neophodnih uvjeta za postojanje odgovornosti države za štetu koju njeni organi i tijela u vršenju svojih poslova uzrokuju trećem licu.

14. Apelant je protiv navedene presude Kantonalnog suda podnio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 65 0 Ps 077856 15 Rev 2 od 8. aprila 2016. godine reviziju odbio kao neosnovanu.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant u reviziji neosnovano ukazao da se nižestepene presude zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Dalje je navedeno da je svoj pravni stav u pogledu odštetne odgovornosti zbog nezakonitog ili nepravilnog rada suda taj sud kao revizioni iscrpno izložio u Rješenju broj 65 0 Ps 077856 11 Rev od 25. decembra 2012. godine, pozivajući se pri tome i na pravne stavove Ustavnog suda izložene u Odluci broj AP 2360/09 od 28. septembra 2012. godine, kao i komparativnu praksu u uporednom pravu. Istaknuto je da je apelant u reviziji naveo da te pravne stavove prihvata kao pravilne, ali istovremeno je istakao i dva prigovora, i to prvi, da primjena pravnog standarda "dovoljno ozbiljna povreda" nije moguća u konkretnom slučaju, i drugi, da su nižestepeni sudovi nepravilno primijenili pravne stavove iznesene u navedenoj odluci revizionog suda. Zapravo, kako je dalje navedeno, apelant tvrdi da su relevantne odredbe člana 2. stav 1. tačka 1, člana 8. stav 1. tačka 1, te člana 20. stav 1. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka potpuno jasne i da sudovima ne ostavljaju nikakvu diskrecionu ocjenu u njihovoj primjeni.

16. Suprotno apelantovom pravnom shvatanju, Vrhovni sud je smatrao da su pravni stavovi nižestepenih sudova u konkretnom slučaju pravilni i prihvatljivi. Nesporno je da ne bi trebalo potpuno isključiti ni odgovornost za pogrešnu primjenu materijalnog prava, ali se ona mora svesti samo na neke izuzetne slučajeve nepravilnog ili nezakonitog rada sudije prilikom primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava mogla bi tako biti nezakonit i nepravilan rad ako sudija tumači i primjenjuje propise tako da se to protivi najosnovnijem pravnom shvatanju i razumijevanju zakona. Uspostavljanje objektivne odgovornosti države za svaku štetu koja iz djelovanja sudova može nastati pojedincima, prema mišljenju Vrhovnog suda, predstavlja krajnost koja je s pravno-političkog i praktičnog stanovišta neodrživa i prestroga. Stoga se pogrešna primjena prava, pod uvjetom savjesnog obavljanja sudijske dužnosti, u pravilu može i treba sankcionirati jedino podnošenjem pravnih lijekova, a ne podnošenjem tužbi za naknadu štete. Ukoliko bi se prihvatilo da sudije moraju uvijek biti u pravu u svojim odlukama, prema ocjeni Vrhovnog suda, narušilo bi se načelo nezavisnosti i samostalnosti sudova i dovelo u pitanje nesmetano obavljanje sudijske dužnosti, odnosno nesmetano ostvarivanje pravosuđa.

17. U konkretnom slučaju, zaključio je Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo i pravne stavove iz ranije ukidne odluke tog suda (od 25. decembra 2012. godine), ocjenjujući da se u konkretnom slučaju pogrešna primjena materijalnog prava u okviru sudova ne može tumačiti kao primjenjivanje propisa na način da se to protivi najosnovnijem pravnom shvatanju i razumijevanju zakona. Nižestepeni sudovi su pri tome u obrazloženju svojih odluka pravilno imali u vidu stepen jasnoće i preciznosti sporne pravne norme, kao i činjenice da se radilo o novom, tranzicionom zakonu, odnosno pravnom pravilu povodom kojeg nije uspostavljena jasna i ustaljena sudska praksa.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istakao je da je Ustavni sud već razmatrao identično pitanje kada je odlučivao o pitanju "kvaliteta zakona" u pogledu odredbi koje reguliraju svrsishodnu i nužnu delegaciju u Zakonu o parničnom postupku pred Sudom BiH u predmetu broj U 6/12. Apelant smatra da se navedena odluka u cijelosti odnosi na njegovu apelaciju. Dalje navodi da u konkretnom slučaju zaista postoje objektivne okolnosti koje otvaraju pitanje da li Vrhovni sud u konkretnom slučaju nudi dovoljno garancija da se isključi postojanje razumne sumnje u njegovu nepristranost. Istaknuto je da je u predmetnom postupku apelant tužio Federaciju BiH, odnosno Federalno ministarstvo pravde i sam Vrhovni sud, pa je stoga Vrhovni sud i sam stranka u tom postupku. Nadalje, smatra da se razlozi koje je Vrhovni sud dao za delegaciju nadležnosti s Kantonalnog suda u Sarajevu na Kantonalni sud u Goraždu u cijelosti odnose i na sam Vrhovni sud (judex nemo potest esse in propria causa – niko ne može biti sudija u vlastitoj parnici). Dalje je istakao da u odluci kojom je Vrhovni sud odbacio apelantov zahtjev za delegaciju tog suda Vrhovni sud nije konstatirao da ne postoje razlozi za delegaciju Vrhovnog suda, već samo da postojećim ZPP nije određen sud koji će odlučivati o delegaciji "najvišeg suda u Federaciji BiH". Apelant smatra da, budući da u konkretnom slučaju postoje uvjeti za delegaciju Vrhovnog suda, u cijelosti se može primijeniti zaključak Ustavnog suda iz citirane odluke broj U 6/12. Stoga apelant predlaže da Ustavni sud utvrdi da ZPP nije kompatibilan s Ustavom BiH i Evropskom konvencijom i da naloži Parlamentu Federacije BiH da odredbe ZPP uskladi u pogledu delegacije nadležnosti sa članom II/3.e) Ustava BiH i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, zatim poništi osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vrati sudu nadležnom za odlučivanje o delegaciji Vrhovnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da, suprotno apelantovom stanovištu, pri donošenju odluke tog suda apelantu nisu uskraćena prava iz člana II/2. i II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti je u odluci tog suda primjena prava bila proizvoljna.

20. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da apelantovim navodima nije dovedena u pitanje zakonitost odluke tog suda, pa samim time i da nisu povrijeđena apelantova prava zagarantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.

21. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da pred tim sudom nije došlo do kršenja apelantovih prava na koja se pozvao u apelaciji.

22. Prvotužena je u odgovoru navela da, s obzirom na to da se predmetnom apelacijom traži od Ustavnog suda da utvrdi kako ZPP nije kompatibilan s Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, te da naloži Parlamentu Federacije BiH da odredbe ZPP uskladi u pogledu delegacije nadležnosti sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, smatra bitnim istaknuti da su odredbe ZPP kojima se regulira postupak delegacije nadležnosti usklađene s pravosudnim sistemom u Federaciji BiH i Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da je ZPP procesni propis kojim se regulira postupak pred sudovima u Federaciji BiH, čije su nadležnosti i struktura utvrđeni Ustavom Federacije BiH i Zakonom o sudovima u Federaciji BiH, apelantovo traženje koje se odnosi na korekciju procesnih normi entitetskog zakona nije u skladu s Ustavom BiH, Ustavom Federacije BiH i Zakonom o sudovima u Federaciji BiH s kojim zakonska norma kojom se propisuje delegacija nadležnosti u procesnom zakonu mora biti usklađena.

23. Drugotuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi apelacije usmjereni na nepristranost Vrhovnog suda, kao i na nekompatibilnost ZPP s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Ovi navodi nisu obrazloženi i bez sumnje potkrijepljeni dokazima jer se ne može smatrati da se u konkretnom slučaju radi o uvjetima prema kojim bi moglo biti primijenjeno načelo "niko ne može biti sudija u vlastitoj parnici" na Vrhovni sud. Pored navedenog, apelant ne ukazuje na nezakonitost i neustavnost odluke kojom bi bila opravdana osnovanost apelacije. Predložio je da se apelacija odbaci kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

24. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 50. stav 2.

(2) Vrhovni sud Federacije može, na prijedlog stranke ili nadležnog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa stvarno nadležan sud u drugom kantonu ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 077856 15 Rev 2 od 8. aprila 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 24. juna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

32. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na potraživanje naknade štete koju je apelant tražio od tuženih, dakle odnosi se na apelantova građanska prava, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelant u prilog svojim tvrdnjama da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje naveo da se na njegovu apelaciju u cijelosti odnosi Odluka Ustavnog suda broj U 6/12 u kojoj je Ustavni sud razmatrao identično pravno pitanje, odnosno ispitivao je kvalitet zakona u pogledu odredbi koje reguliraju svrsishodnu i nužnu delegaciju u Zakonu o parničnom postupku pred Sudom BiH. U vezi s istaknutim navodima, Ustavni sud zapaža da je u navedenom predmetu u okviru svoje nadležnosti iz člana VI/3.c) Ustava BiH odlučivao o zahtjevu Suda Bosne i Hercegovine (sutkinje Ljiljane Lalović) o kompatibilnosti Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH s Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. U predmetnom zahtjevu je navedeno da su sve sudije i zaposlenici Suda BiH pred tim sudom pokrenuli parnični postupak radi naknade materijalne štete zbog manje isplaćenih plaća. Ustavni sud je zaključio da Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine nije kompatibilan sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te da činjenica da u navedenom zakonu nema odredaba o nužnoj delegaciji nadležnosti Suda BiH predstavlja pravnu prazninu koja vodi ka kršenju prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 6/12 od 13. jula 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 33).

34. U pogledu apelantovog prijedloga da Ustavni sud u konkretnom predmetu utvrdi da ZPP nije kompatibilan s Ustavom BiH i Evropskom konvencijom i da naloži Parlamentu Federacije BiH da odredbe ZPP uskladi u pogledu delegacije nadležnosti sa članom II/3.e) Ustava BiH i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud najprije ističe da ustavnost zakona ispituje po zahtjevima ovlaštenih podnosilaca u okviru svoje apstraktne nadležnosti prema članu VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, a prema članu VI/3.c) nadležan je da utvrdi da li je zakon od čijeg važenja zavisi odluka bilo kojeg suda u BiH kompatibilan s Ustavom BiH, Evropskom konvencijom ili sa zakonima BiH.

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud ističe da se radi o apelacionoj nadležnosti prema članu VI/3.b) Ustava BiH prema kojoj Ustavni sud ne utvrđuje ustavnost zakona. Također, Ustavni sud zapaža da u konkretnom postupku pred Vrhovnim sudom koji je donio osporenu presudu nije zatraženo da Ustavni sud postupi prema članu VI/3.c) Ustava BiH.

36. U odnosu na konkretni predmet, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da u konkretnom slučaju postoje objektivne okolnosti koje otvaraju pitanje da li Vrhovni sud u konkretnom slučaju nudi dovoljno garancija da se isključi postojanje razumne sumnje u njegovu nepristranost, te da je i sam Vrhovni sud stranka u postupku. Dakle, predmetna apelacija pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje s aspekta nepristranosti suda s obzirom na tuženu stranu u postupku povodom apelantove tužbe. U odnosu na apelantove navode kojim se ukazuje na pristranost sudova, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, Ustavni sud naglašava da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da su sudovi bili nepristrani (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1087/10 od 14. februara 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 23). U okviru objektivnog testa ispituje se da li unutrašnja organizacija suda, odnosno zadatak sudije koji on ima u konkretnom postupku isključuje svaku sumnju u postojanje pristranosti. Koliki je značaj odsustva objektivnog kriterija pristranosti u suđenju prilikom primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije pokazuje i stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) da je za utvrđenje pristranosti dovoljno postojanje vanjskih pokazatelja koji stvaraju sumnju u odsustvo nepristranosti (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 26). Subjektivno uvjerenje stranaka nije ovdje odlučujuće, ali je važno u smislu da njihova zabrinutost u nepristrano suđenje mora da bude opravdana. Na primjer, takav strah je opravdan kada su članovi sudećeg tijela ujedno i članovi iste političke partije kojoj pripada i jedna od stranaka u postupku (vidi Evropski sud, Holm protiv Švedske, presuda od 25. novembra 1993. godine, serija A, broj 279-A, stav 30).

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom parničnom postupku o apelantovom tužbenom zahtjevu odlučivano pred redovnim sudovima na tri sudske instance, pri čemu su redovni sudovi na svim instancama (pri čemu je drugostepeni sud na apelantov prijedlog bio delegiran) odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev dajući u svojim odlukama detaljna obrazloženja za svoje zaključke, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konkretnom postupku udovoljio apelantovom zahtjevu i za odlučivanje o apelantovoj žalbi nadležnost sa stvarno i mjesno nadležnog Kantonalnog suda u Sarajevu delegirao stvarno nadležnom sudu u drugom kantonu, koji je odlučio o apelantovoj žalbi. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u prethodnom parničnom postupku uvažio apelantovu reviziju, preinačio svoju drugostepenu presudu i donio konačnu odluku kojom je u konačnici odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev protiv apelanta, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe materijalnog prava koje su nižestepeni sudovi propustili primijeniti.

38. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, te standarde objektivne nepristranosti izražene u praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, Ustavni sud u konkretnom predmetu ne nalazi objektivne dokaze na osnovu kojih se može razumno sumnjati da je Vrhovni sud donoseći osporenu odluku bio nepristran. Također, Ustavni sud zapaža da osim navoda da postoje objektivne okolnosti koje otvaraju pitanje nepristranosti Vrhovnog suda apelant nije ponudio dokaze koji bi opravdali njegove sumnje u nepristrano suđenje Vrhovnog suda, s obzirom na to da je Federacija BiH stranka u postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud istaknute navode o povredi prava na pravično suđenje ocjenjuje neosnovanim.

39. Ustavni sud smatra da činjenica da ZPP ne propisuje delegaciju Vrhovnog suda kao revizionog i najvišeg suda u sudskom sistemu Federacije BiH sama po sebi (in abstracto) ne znači automatski i povredu prava na pravično suđenje pred nezavisnim i nepristranim sudom. Sama okolnost da Vrhovni sud u konkretnom predmetu nije imao kome delegirati svoju nadležnost, jer za to ne postoje procesne pretpostavke s obzirom na organizaciju sudova u Federaciji BiH, također ne znači istovremeno povredu prava na pravično suđenje. Apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju tužio Federaciju BiH, odnosno Federalno ministarstvo pravde i Vrhovni sud, što otvara pitanje objektivne nepristranosti Vrhovnog suda, sami po sebi ne vode zaključku da Vrhovni sud nije nepristran s obzirom na tuženu stranu, imajući u vidu da je Vrhovni sud organ sudske vlasti koja je samostalna i nezavisna od izvršne i zakonodavne vlasti, te upravo imajući u vidu postupanje Vrhovnog suda u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja na način kako su one prezentirane u činjeničnom dijelu ove odluke, a iz kojih proizlazi da je upravo Vrhovni sud u postupku koji je prethodio predmetnom parničnom postupku Presudom broj Rev-993/05 od 18. maja 2006. godine uvažio apelantovu reviziju i preinačio presude nižestepenih sudova tako što je tužbeni zahtjev GP,,Put" d.d. Sarajevo odbio u cijelosti kao neosnovan. Pored toga, Ustavni sud u spisu konkretnog predmeta nije utvrdio objektivne dokaze na osnovu kojih se može razumno sumnjati u nepristranost Vrhovnog suda. Ustavni sud zapaža da je Zakonom o parničnom postupku na cjelovit način uređen parnični postupak pred redovnim sudovima u Federaciji BiH, koji sadrži odredbe o delegaciji nadležnosti, o izuzeću sudija i u svemu tome određenu ulogu Vrhovnog suda i koji je kao takav dio pravosudnog sistema BiH u kojem Ustavni sud prema članu VI/3.b) Ustava BiH ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu BiH kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u BiH, pa i Vrhovnog suda.

40. Ustavni sud ističe da je u svojoj praksi utvrđivao da predmetne odredbe zakona ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštovali standardi prava iz Evropske konvencije, a što je suprotno i načelu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te je u vezi s tim utvrđivao povrede prava apelanata, ukidao osporene presude redovnih sudova i nalagao vladama entiteta da preduzmu mjere kojima će osigurati poštovanje prava iz Ustava BiH i Evropske konvencije (mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke br. AP 2843/07 od 12. januara 2010. godine i AP 369/10 od 24. maja 2013. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu da Ustavni sud u konkretnom slučaju nije našao povrede prava na koje se apelant pozvao u apelaciji, Ustavni sud zaključuje da navedena praksa nije primjenjiva u konkretnom slučaju.

41. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

42. U odnosu na navode o povredi prava iz člana II/2. Ustava BiH prema kojem se prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima direktno primjenjuju u BiH, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati te navode s obzirom na zaključke o pravu na pravično suđenje.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama koje je Ustavni sud ispitao u okviru svoje apelacione nadležnosti nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada apelant nije naveo argumente i razloge koji bi potvrdili njegove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo da se o njegovim građanskim pravima odluči pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.