Službeni glasnik BiH, broj 5/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1776/15, rješavajući apelaciju Ratka Dronjka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ratka Dronjka podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003420 14 Krž 8 od 3. februara 2015. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ratka Dronjka u odnosu na navode da je bez pravne osnove zadržan na izdržavanju kazne zatvora.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Dronjka podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. februara 2013. godine i broj S1 1 K 003420 10 Kri (X-KR-09/684) od 1. juna 2012. godine zbog toga što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine o istoj stvari ranije odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnove za ponovno odlučivanje.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ratko Dronjak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 003420 14 Krž 8 od 3. februara 2015. godine, S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. februara 2013. godine i S1 1 K 003420 10 Kri (X-KR-09/684) od 1. juna 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 24. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju 27. i 29. aprila 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

Postupak prije donošenja odluke Ustavnog suda

5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003420 10 Kri (X-KR-09/684) od 1. juna 2012. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je u vrijeme i na način bliže opisan u tač. od I do III izreke presude počinio krivična djela, i to: pod tač. I-1, II-1, II-2, II-3 i II-4 krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), a pod tač. od III-1 do III-14 krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) KZBiH u vezi sa čl. 29. i 180. stav 1. KZBiH, sve u vezi sa članom 53. KZBiH. Sud BiH je za počinjenje krivičnog djela zločin protiv čovječnosti apelantu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, a za počinjenje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva kaznu zatvora u trajanju od devet godina, pa je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina u koju se, u skladu sa članom 56. KZBiH, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 21. januara 2010. godine pa dalje.

6. Presudom Vijeća Apelacijskog odjela Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijsko vijeće) broj S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. februara 2013. godine djelomično je uvažena žalba apelantovog branioca, kao i žalba Tužilaštva BiH, te je prvostepena presuda preinačena u pogledu primjene krivičnog zakona tako što su radnje opisane u tač. I-1, II-1, II-2, II-3 i II-4, te tač. III-1, III-2, III-3 i III-4 izreke prvostepene presude pravno kvalificirane kao krivično djelo zločin protiv čovječnosti (progon) iz člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH, a radnje opisane u tač. od III-5 do III-14 izreke prvostepene presude pravno su kvalificirane kao krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. tač. a) i b) KZBiH, sve u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH. Također, prvostepena presuda je preinačena i u dijelu odluke o kazni na način da je apelantu za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina, a za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. tač. a) i b) KZBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina, pa mu je primjenom člana 53. stav 2. tačka b) KZBiH izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 18 godina, dok je u ostalom dijelu potvrđena prvostepena presuda.

7. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3280/13 od 7. oktobra 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Suda BiH broj S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. februara 2013. godine u dijelu primjene materijalnog prava u odnosu na krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. tač. a) i b) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, te predmet vratio Sudu BiH i obavezao Sud BiH da po hitnom postupku donese novu odluku, pri čemu je naglašeno da ukidanje presude Suda BiH u tom dijelu ni na koji način ne utječe na apelantovo lišavanje slobode, zadržavanje i pritvor, što je u isključivoj nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine. Također, navedenom odlukom Ustavni sud je odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju podnesenu protiv presudā Suda BiH br. S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. februara 2013. godine i S1 1 K 003420 10 Kri (X-KR-09/684) od 1. juna 2012. godine u odnosu na ostale prigovore u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

8. U dijelu u kojem je utvrđena povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud je naveo: "…Ustavni sud primjećuje da je Apelacijsko vijeće ispitalo i dalo obrazloženje zbog čega je u konkretnom slučaju primijenilo relevantne odredbe KZBiH i u odnosu na krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Naime, Apelacijsko vijeće je u tom smislu istaklo da se procjena blažeg zakona uvijek vrši na osnovu procjene okolnosti svakog slučaja pojedinačno, istakavši da u konkretnom slučaju, s obzirom na posebni zakonski minimum zaprijećene kazne, KZBiH, kao zakon iz vremena suđenja, nije blaži za apelanta. Apelacijsko vijeće je pojasnilo da preuzeti Krivični zakon Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) propisuje kaznu zatvora od najmanje pet godina, a da KZBiH za isto krivično djelo propisuje kaznu zatvora od najmanje 10 godina, koja je apelantu u konkretnom slučaju izrečena. Međutim, Apelacijsko vijeće je prilikom odmjeravanja kazne za konkretno krivično djelo imalo u vidu da je utvrđena kazna za ovo krivično djelo u trajanju od deset godina moguća prema oba zakona, pa, kako bi se izbjegla kombinacija dvaju zakona na istog optuženog i njegove radnje, navedeno vijeće je primijenilo zakon koji je važio u vrijeme suđenja, pri čemu apelant, prema ocjeni Apelacijskog vijeća, nije doveden u teži položaj. U vezi s datim obrazloženjem Apelacijskog vijeća, Ustavni sud zapaža da navedeno vijeće nije ni tvrdilo da je KZBiH blaži za apelanta, imajući u vidu zakonski minimum zaprijećene kazne. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelacijsko vijeće uporedilo KZSFRJ i KZBiH sa aspekta zakonskog minimuma zaprijećene kazne, utvrdivši da KZBiH nije blaži za apelanta, imajući u vidu propisani zakonski minimum. Međutim, Ustavni sud, isto tako, zapaža da se Apelacijsko vijeće u konkretnom slučaju opredijelilo za primjenu KZBiH kako bi se izbjeglo kombiniranje starog i novog zakona, ocijenivši da se apelant na taj način nije našao u težoj poziciji, budući da je kaznu zatvora u trajanju od 10 godina moguće izreći i prema starom i prema novom zakonu. U vezi s datim obrazloženjem, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 4. stav 2. KZBiH koja obavezuje Sud BiH da prilikom odlučivanja primijeni zakon koji je blaži za učinioca, pa, stoga, dato obrazloženje Apelacijskog vijeća suštinski ne korespondira s citiranom odredbom. Stoga, Ustavni sud smatra da je Apelacijsko vijeće, u skladu sa citiranim članom, prilikom primjene materijalnog prava trebalo da eksplicitno utvrdi koji je zakon blaži za apelanta, u konkretnom slučaju sa aspekta zakonskog minimuma zaprijećene kazne, te u pogledu relevantnih odredaba o stjecaju krivičnih djela, pa da, u skladu sa nespornim utvrđenjem, primijeni blaži zakon. Ustavni sud zapaža da je izostao ovakav pristup Apelacijskog vijeća, pri čemu je, u vezi s primjenom materijalnog prava iz člana 175. tač. a) i b) KZBiH, dato obrazloženje koje ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije…"

9. S druge strane, u obrazloženju dijela odluke kojim je odbijena apelantova apelacija u odnosu na ostale prigovore u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, Ustavni sud je razmotrio apelantove navode kojima je osporavao način na koji je tokom postupka izmijenjena optužnica. Dalje, Ustavni sud je razmotrio i apelantove tvrdnje o kršenju načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije u vezi sa kojima je ukazivao na proizvoljnu ocjenu dokaza, te pogrešno utvrđeno činjenično stanje u vezi s postojanjem širokog i sistemskog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva na području Autonomne regije Krajina (u daljnjem tekstu: ARK), u čiji sastav općina Drvar nikada nije ušla, te tvrdnje da se apelantova odgovornost temelji isključivo na činjenici da je Drvar trebalo da uđe u sastav ARK. Najzad, Ustavni sud je razmotrio i apelantove navode kojima je tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava doveo u kontekst činjenice da krivična djela zločin protiv čovječnosti, te udruženi zločinački poduhvat, kao vid učešća u izvršenju krivičnog djela, nisu bila propisana odredbama KZSFRJ. Ustavni sud je zaključio da su navedeni apelantovi prigovori neosnovani za šta su u st. 42-54. obrazloženja ranije odluke Ustavnog suda dati detaljni razlozi.

10. Na kraju, Ustavni sud je u pogledu apelantovog lišavanja slobode ukazao na svoj stav iz predmeta broj AP 556/12 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 556/12 od 4. jula 2014. godine, tačka 60) u kojem je posebno naglasio da ni u tom slučaju, kao ni u nizu predmeta iz novije prakse u kojima je utvrdio povredu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7. stav 1. Evropske konvencije i ukinuo presude Suda BiH s nalogom da se donese nova odluka kojom će biti otklonjena utvrđena povreda nije odlučivao o prekidu izdržavanja kazne zatvora i apelantovom eventualnom puštanju na slobodu, niti o proceduri prema kojoj će Sud BiH donijeti novu odluku. S obzirom na to, Ustavni sud je u citiranom predmetu još naglasio da je u tom slučaju apelant lišen slobode i upućen na izdržavanje kazne zatvora na osnovu osporene presude koja je tada ukinuta navedenom odlukom Ustavnog suda samo u odnosu na primjenu člana 7. Evropske konvencije, te da će o apelantovom lišavanju slobode, zadržavanju ili pritvoru odlučivati Sud BiH, u skladu sa svojim nadležnostima.

Postupak nakon donošenja odluke Ustavnog suda

11. Presudom Apelacijskog vijeća broj S1 1 K 003420 14 Krž 8 od 3. februara 2015. godine preinačena je ranija Presuda broj S 1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. februara 2013. godine u dijelu primjene materijalnog prava i odluke o kazni tako što su radnje opisane u tač. od III-5 do III-14 pravno kvalificirane kao krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ za koje je krivično djelo apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina. Također, apelantu je uzeta u obzir već utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH, izrečena Presudom Suda BiH broj S 1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. februara 2013. godine, pa je primjenom odredaba člana 48. stav 2. tačka 3) KZSFRJ apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 21. januara 2010. godine do 14. juna 2013. godine, kao i na izdržavanju kazne zatvora prema pravomoćnoj Presudi Suda BiH broj S 1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. februara 2013. godine.

12. Apelacijsko vijeće je, obrazlažući procesnu situaciju nakon donošenja odluke Ustavnog suda, ukazalo da iz obrazloženja navedene odluke jasno proizlazi da Ustavni sud nije doveo u pitanje pravilnost presude Apelacijskog vijeća u dijelu koji se odnosi na postojanje krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i apelantovu krivicu za radnje za koje je Apelacijsko vijeće utvrdilo njegovu krivicu, kao ni za krivicu za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH. Međutim, imajući u vidu da ZKPBiH ne sadrži odredbe prema kojima se ima postupati u slučaju ukidanja drugostepene presude odlukom Ustavnog suda, i to u dijelu primjene materijalnog prava a kada pitanje krivice nije sporno, Apelacijsko vijeće je, imajući u vidu da je Ustavni sud naložio donošenje odluke po hitnom postupku u odnosu na izricanje kazne, nastojalo naći najefikasniji način za postupanje. U vezi sa time, Apelacijsko vijeće je ukazalo da je faktička situacija slična procesnoj situaciji koja je regulirana odredbom člana 314. ZKPBiH, pa je u nedostatku striktne zakonske odredbe, našlo da je najsvrsishodnije i najefikasnije preinačiti presudu Suda BiH na način kako je to navedeno u izreci.

13. U obrazloženju navedene presude Apelacijsko vijeće je istaklo da je, slijedeći stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 3280/15 od 7. oktobra 2014. godine, pristupilo ocjeni pitanja primjene blažeg zakona za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika sa aspekta zakonskog minimuma zaprijećene kazne. Prema članu 4. stav 1. KZBiH, pravilo je da se na učinioca krivičnog djela prvenstveno primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja djela, dok se u stavu 2. KZBiH navodi izuzetak prema kojem, ako se nakon učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca. Prema KZSFRJ, kao zakonu koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja djela, za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika propisana je kazna zatvora od najmanje pet godina, dok je KZBiH za isto krivično djelo propisao kaznu zatvora od najmanje deset godina. Uporednom analizom tih dvaju zakona sa aspekta zakonskog minimuma zaprijećenih kazni Apelacijsko vijeće je zaključilo da KZBiH nije blaži po učinioca, te je u tom smislu krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika kvalificiralo prema članu 144. KZSFRJ, kao zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

14. U vezi sa odlukom o kazni, Apelacijsko vijeće je navelo da se rukovodilo općim pravilima za odmjeravanje kazne, kao i svrhom kažnjavanja propisanom članom 33. KZSFRJ, zbog čega je apelantu za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ utvrdilo kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, smatrajući je adekvatnom s obzirom na kriminalnu količinu, brojnost djela i posljedice krivičnog djela u konkretnom predmetu. Sve okolnosti koje su utjecale na visinu kazne pravilno su ocijenjene i u presudi toga vijeća od 21. februara 2013. godine. Međutim, iako je apelantu drugostepenom presudom za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. KZBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina, što predstavlja poseban minimum prema tom zakonu, Apelacijsko vijeće je navelo da apelantu nije utvrdilo kaznu od pet godina prema KZSFRJ kao posebnom minimumu za to krivično djelo zbog toga što okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da bi kazna zatvora od pet godina predstavljala neadekvatnu sankciju, kojom se ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja. Slijedeći navedeno, Apelacijsko vijeće je zaključilo da je kazna zatvora u trajanju od 10 godina jedina adekvatna kazna, kada se imaju u vidu težina učinjenog krivičnog djela, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, posljedice, način izvršenja, konkretne radnje koje je apelant preduzeo, kao i njegova ličnost, te da će se ovako odmjerenom kaznom moći ostvariti svrha kažnjavanja propisana u članu 33. KZSFRJ. Također, Apelacijsko vijeće je istaklo da je presudom Apelacijskog vijeća od 21. februara 2013. godine apelant pravomoćno osuđen za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH, te da mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina, a u tom dijelu Ustavni sud nije ukinuo predmetnu presudu. S tim u vezi, Apelacijsko vijeće je uporednom analizom odredaba o stjecaju, i to člana 53. stav 2. tačka b) KZBiH i člana 48. stav 2. tačka 3) KZSFRJ, utvrdilo da je KZSFRJ i u tom dijelu povoljniji za apelanta. Ocjenjujući sve navedeno, Apelacijsko vijeće je istaklo da je prilikom izricanja jedinstvene kazne zatvora imalo u vidu granicu kažnjavanja propisanu prema KZSFRJ, odnosno da jedinstvena kazna zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali da ne smije dostignuti zbir utvrđenih kazni, niti preći 15 godina zatvora. Imajući u vidu navedeno, Apelacijsko vijeće je izreklo apelantu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, koju u datim pravnim okolnostima smatra kao jedino adekvatnu s obzirom na težinu učinjenih krivičnih djela i pojedinačno utvrđene kazne zatvora.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi sa pravom na ličnu slobodu i sigurnost, apelant je naveo da je odlukom Ustavnog suda ranija drugostepena odluka Apelacijskog vijeća ukinuta u dijelu izrečene kazne za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i u dijelu izrečene jedinstvene kazne, zbog čega smatra da je bez pravne osnove zadržan na izdržavanju kazne zatvora, te da je Sud BiH trebalo ili da odluči o pritvoru, ili da ga pusti na slobodu. Također, ukazuje da se Apelacijsko vijeće oglušilo o njegov zahtjev da odluči o zadržavanju na izdržavanju kazne zatvora.

16. Dalje, u vezi sa pravom na pravično suđenje, apelant je ukazao da, iako je Ustavni sud ranijom odlukom utvrdio da nije bilo proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava na apelantovu štetu, apelant ih ponovo ističe, jer smatra da su bitne. S tim u vezi, apelant ukazuje da je tokom postupka na snazi bila optužnica Tužilaštva BiH od 10. juna 2010. godine, koja je potvrđena 15. juna 2010. godine, ali da je Tužilaštvo BiH, nakon okončanja dokaznog postupka, Sudu BiH i odbrani dostavilo 22. marta 2012. godine podnesak koji nije bio označen nikakvim naslovom, niti je u njemu bilo navedeno da se ranija optužnica mijenja i u kojem dijelu, ili da se stavlja van snage, čime se došlo u procesnu situaciju da postoje dvije optužnice u krivičnom predmetu, što je nemoguće. Dalje, apelant ukazuje da počinjena povreda načela in dubio pro reo, s obzirom na to da Tužilaštvo BiH tokom postupka nije pokušalo dokazati ni širok, ni sistematičan napad, ni njegovo učešće u napadu kao bitnom elementu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti, već da je apelant morao dokazivati svoju nevinost. Također, povreda navedenog načela je izražena i u stavu Suda BiH da se širok i sistematični napad odvijao u ARK iako je odbrana dokazala da općina Drvar nikada nije ni vojno, ni politički bila dio ARK, pa se apelantova krivica ogleda u tome što je općina Drvar trebalo da uđe u sastav ARK. U vezi sa navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, apelant je istakao da krivično djelo zločin protiv čovječnosti nije bilo propisano u vrijeme navodnog izvršenja krivičnog djela, te da je u osporenim odlukama korišten koncept koji ne postoji u krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, tj. koncept udruženog zločinačkog poduhvata.

17. Najzad, apelant smatra da je osporenom presudom od 3. februara 2015. godine proizvoljno primijenjeno materijalno pravo prilikom "izricanja" kazne za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika s obzirom na to da mu je ranijom drugostepenom odlukom za to djelo bila "izrečena" najniža zaprijećena kazna od 10 godina, a da mu je osporenom odlukom ponovo "izrečena" kazna od 10 godina iako je najniža zaprijećena kazna za to djelo pet godina. Također, apelant smatra da mu je prilikom izricanja jedinstvene kazne zatvora povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom, jer mu je izrečena najstrožija zaprijećena kazna.

b) Odgovor na apelaciju

18. Sud BiH je naveo da ostaje pri svim navodima, razlozima, stavovima i zaključcima iznesenim u drugostepenoj presudi protiv koje je apelacija izjavljena, te smatra da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao.

19. Tužilaštvo BiH je istaklo da su apelantovi navodi kojima ukazuje na nerazumljivu optužnicu i povredu načela in dubio pro reo, te kojima osporava postojanje širokog i sistemskog napada, postojanje krivičnog djela zločin protiv čovječnosti i udruženog zločinačkog poduhvata već bili razmatrani u Odluci Ustavnog suda broj AP 3280/13 od 7. novembra 2014. godine, zbog čega smatra da su ti navodi nedopustivi u smislu člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda. Također, Tužilaštvo BiH je, u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost, navelo da se apelant u vrijeme donošenja ranije odluke Ustavnog suda nalazio na izdržavanju kazne zatvora koja mu je utvrđena za krivično djelo zločin protiv čovječnosti i da Ustavni sud presudu Suda BiH nije ukinuo u tom dijelu. Najzad, Tužilaštvo BiH je ukazalo da je Apelacijsko vijeće prilikom donošenja odluke o kazni imalo u vidu težinu učinjenog krivičnog djela, okolnosti pod kojima je učinjeno, posljedice i način izvršenja djela, konkretne apelantove radnje i njegovu ličnost, te da je donijelo odluku u skladu sa zakonom.

V. Relevantni propisi

20. U Krivičnom zakonu Socijalističke federativne republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) relevantne odredbe glase:

Član 38. st. 1, 2. i 3.

(1) Zatvor ne može biti kraći od petnaest dana ni duži od petnaest godina.

(2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od dvadeset godina.

(3) Ako je za krivično djelo učinjeno sa umišljajem propisan zatvor u trajanju do petnaest godina, može se za teške oblike tog djela propisati i zatvor od dvadeset godina.

Član 48. st. 1. i 2. tačka 3)

Sticaj krivičnih djela

(1) Ako je učinilac jednom radnjom ili sa više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će prethodno utvrditi kazne za svako od tih djela, pa će za sva ta djela izreći jedinstvenu kaznu.

(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po sljedećim pravilima:

3) ako je za krivična djela u sticaju utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostići zbroj utvrđenih kazni niti preći petnaest godina zatvora.

Član 144.
Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika

Ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, prisiljavanja na vršenje službe u oružanim snagama neprijatelja ili lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje ili ko izvrši neko od navedenih djela

kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

21. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 138. stav (6)
Određivanje pritvora nakon izricanja presude

(6) Optuženi koji se nalazi u pritvoru, a presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora je postala pravosnažna, ostat će u pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne a najduže do isteka trajanja izrečene kazne.

Član 327. stav (1) tačka f)
Ponavljanje postupka u korist osuđenog

(1) Krivični postupak završen pravomoćnom presudom može se ponoviti u korist osuđenog:

f) ako Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Dom za ljudska prava ili Evropski sud za ljudska prava utvrdi da su u toku postupka kršena ljudska prava i osnovne slobode i ako je presuda zasnovana na tom kršenju.

Član 332.
Dopuštenje za ponavljanje postupka

(5) Kada rješenje kojim se dopušta ponavljanje krivičnog postupka postane pravomoćno, obustavit će se izvršenje kazne, ali će Sud, po prijedlogu Tužitelja, odrediti pritvor ako postoje uvjeti iz člana 132. ovog zakona.

22. Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 13/05, 53/07, 97/07, 37/09, 12/10, 100/13, 22/16 - prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.
(Početak izvršenja)

(1) Izvršenju krivične sankcije, pritvora i drugih mjera pristupa se kad postane pravosnažna odluka kojom su one izrečene, te ako za to nema zakonskih smetnji.

(2) S izvršenjem krivične sankcije ili druge mjere može se otpočeti i prije nego što je postala pravosnažna odluka kojom je sankcija ili mjera izrečena samo ako je to zakonom posebno predviđeno.

Član 180. st. (1) i (4)
(Ovlaštenje za prekid izdržavanja)

(1) Zatvoreniku se može dozvoliti prekid izdržavanja kazne zatvora.

(2) Odredbe čl. 145., 146., 147. i 148. ovog zakona shodno se primjenjuju i u slučaju prekida izdržavanja kazne zatvora.

(4) O prekidu izdržavanja kazne zatvora rješenjem odlučuje Krivično odjeljenje Suda.

Član 181.
(Podnošenje molbe)

Molba zatvorenika za prekid izdržavanja kazne zatvora i mišljenje zavoda dostavljaju se Krivičnom odjeljenju Suda u roku od tri dana.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

a) Dopustivost u odnosu na presude Suda BiH broj S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. februara 2013. godine i broj S1 1 K 003420 10 Kri (X-KR-09/684) od 1. juna 2012. godine

24. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na apelantove navode u vezi sa presudama Suda BiH broj S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. februara 2013. godine i broj S1 1 K 003420 10 Kri (X-KR-09/684) od 1. juna 2012. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda.

25. Član 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda glasi:

3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;

26. Ustavni sud zapaža da apelant konkretnom apelacijom u ovome dijelu ponovo osporava odluke redovnih sudova koje su već bile osporene apelacijom broj AP 3280/15. Ustavni sud zapaža i da apelant, kao i u apelaciji broj AP 3280/15, ponovo tvrdi da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene procesnog prava u pogledu izmjene optužnice i načela in dubio pro reo, te proizvoljne primjene materijalnog prava u pogledu postojanja krivičnog djela zločin protiv čovječnosti i udruženog zločinačkog poduhvata, odnosno da ponavlja navode iznesene u apelaciji broj AP 3280/15.

27. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3280/15 od 7. oktobra 2014. godine kojom je ove apelantove navode ocijenio kao neosnovane (vidi Odluku broj AP 3280/15, st. 42-54). S obzirom na navedeno, te pošto apelant u konkretnoj apelaciji ne iznosi nikakve nove dokaze i činjenice za svoje tvrdnje, Ustavni sud zaključuje da je u ovom dijelu apelacija podnesena povodom pitanja o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnove za ponovno odlučivanje.

28. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena povodom pitanja o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnove za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je u odnosu na ovaj dio apelacije odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b) Dopustivost u odnosu na Presudu Suda BiH broj S1 1 K 003420 14 Krž 8 od 3. februara 2015. godine

29. U odnosu na apelantove navode kojima osporava Presudu Suda BiH broj S1 1 K 003420 14 Krž 8 od 3. februara 2015. godine, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, primio 17. februara 2015. godine, a da je apelaciju podnio 14. aprila 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovome dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

c) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost

31. U odnosu na apelantove navode kojima tvrdi da je, nakon donošenja odluke Ustavnog suda, nezakonito zadržan na izdržavanju kazne zatvora i da mu je, zbog toga, povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost, Ustavni sud ukazuje na član 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda prema kojem može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti za zaštitu ljudskih prava koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da predmetna apelacija u ovom dijelu ukazuje na ozbiljna kršenja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, apelacija je u ovom dijelu, prema praksi Ustavnog suda, dopustiva u smislu člana 18. stav (2) (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, AP 3376/07 od 28. aprila 2010. godine, tačka 29, dostupna na www.ustavnisud.ba).

32. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

34. Apelant tvrdi da je, nakon donošenja odluke Ustavnog suda, nezakonito zadržan na izdržavanju kazne zatvora i da mu je, zbog toga, povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Osim toga, apelant ukazuje i na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

1. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

36. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda; […]

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kojem će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

37. Apelant povredu prava na slobodu i sigurnost temelji na tvrdnjama da je odlukom Ustavnog suda ranija drugostepena odluka Suda BiH ukinuta u dijelu "izrečene" kazne za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i u dijelu izrečene jedinstvene kazne zbog čega smatra da je bez pravne osnove zadržan na izdržavanju kazne zatvora, te da je Sud BiH trebalo ili da odluči o pritvoru, ili da ga pusti na slobodu. Također, ukazuje da se Apelacijsko vijeće oglušilo o njegov zahtjev da odluči o zadržavanju na izdržavanju kazne zatvora.

38. Ustavni sud naglašava da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, prema svom sadržaju, ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije koji sadrže pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Quinn od 22. marta 1995. godine, Serija A-311, i Winterwerp od 24. oktobra 1979, Serija A-33).

39. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 1. Evropske konvencije potvrđuje tri situacije u kojima lišavanje slobode može biti opravdano kao dio krivičnog procesa: 1) zakonito zatvaranje nekoga radi izvršenja izrečene kazne (član 5. stav 1. tačka a)), 2) zakonito hapšenje lica osumnjičenih za učestvovanje u izvršenju krivičnog djela (član 5. stav 1. tačka c)) i 3) zakonit pritvor lica u skladu sa zahtjevom da bude izručeno drugoj zemlji (član 5. stav 1. tačka f)). S obzirom na to da apelant ne osporava bilo kakvu konkretnu odluku, već se poziva na kršenje prava iz člana 5. zbog navodnog nezakonitog boravka na izdržavanju kazne zatvora, Ustavni sud će razmotriti da li takva žalba ulazi u okvir člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, odnosno da li je zaštita koju pruža ova odredba primjenjiva na ovu situaciju.

40. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), izuzetak od prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije omogućava zakonito lišavanje slobode lica kojem je presudom izrečena kazna zatvora. Dakle, zakonitost lišavanja slobode u ovom slučaju podrazumijeva da određena zatvorska kazna mora imati osnovu u presudi koju je donio nadležni sud i da činjenice na koje se presuda poziva predstavljaju krivično djelo za koje je moguće izreći zatvorsku kaznu u skladu sa domaćim zakonom u vrijeme kada je djelo počinjeno.

41. Evropski sud je u svojim odlukama dao definiciju pojma "nakon osude". Naime, Evropski sud je ukazao da, s obzirom na tekst na francuskom jeziku, riječi "osuđujuća presuda" u svrhe člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije ima da se razumiju i kao da označavaju i utvrđenje krivice nakon što je ustanovljeno u skladu sa zakonom da je postojalo krivično djelo (vidi, Evropski sud u predmetu Guzzardi protiv Italije od 6. novembra 1980. godine, aplikacija broj 7367/76, stav 100) i izricanje kazne ili druge mjere koja uključuje lišavanje slobode (vidi, Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije od 24. juna 1982. godine, aplikacija broj 7906/77, stav 35). Dalje, Evropski sud je ukazao da izraz "na osnovu" ne znači samo da lišavanje slobode mora uslijediti, vremenski gledano, nakon "osuđujuće presude", povrh toga "lišavanje slobode" mora izvirati, slijediti i zavisiti od osude, ili se dogoditi kao posljedica osude. Prema stavu Evropskog suda, ponovni zatvor ili odluka o produženju zatvora zakoniti su samo ako postoji dovoljna uzročna veza između prvobitne presude i ponovnog pritvaranja ili njegovog produženja (vidi, Evropski sud u predmetu Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 2. marta 1987. godine, aplikacija broj 9787/82, stav 42).

42. Ustavni sud zapaža da su apelantu ranijom Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. februara 2013. godine za krivično djelo zločin protiv čovječnosti i krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika bile utvrđene kazne zatvora u trajanju od po 10 godina, pa mu je primjenom odredaba o stjecaju izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 18 godina. Iz stanja u spisu nesporno proizlazi da je apelant upućen na izdržavanje kazne zatvora prema navedenoj presudi. Dalje, odlukom Ustavnog suda ta presuda je ukinuta u dijelu primjene materijalnog prava u odnosu na krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. tač. a) i b) KZBiH s obzirom na to da je utvrđeno da je Apelacijsko vijeće dalo proizvoljno obrazloženje u pogledu primjene blažeg zakona prema apelantu, dok je u preostalom dijelu apelantova apelacija odbijena kao neosnovana. S obzirom na ovakvo činjenično stanje, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmotriti da li je nakon ukidanja odluke Apelacijskog vijeća i dalje postojala pravna osnova za zadržavanje apelanta na izdržavanju kazne zatvora.

43. Apelacijsko vijeće je, obrazlažući procesnu situaciju nakon donošenja odluke Ustavnog suda, ukazalo da Ustavni sud nije doveo u pitanje pravilnost ranije presude u dijelu koji se odnosi na postojanje krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i apelantovu krivicu za radnje za koje je utvrđena njegova krivica, kao ni krivicu za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH. Međutim, imajući u vidu da ZKPBiH ne sadrži odredbe prema kojima se ima postupati u slučaju ukidanja drugostepene presude odlukom Ustavnog suda, i to u dijelu primjene materijalnog prava a kada pitanje krivice nije sporno, Apelacijsko vijeće je nastojalo da nađe najefikasniji način za postupanje. U vezi sa time, Apelacijsko vijeće je ukazalo da je faktička situacija slična procesnoj situaciji koja je regulirana članom 314. ZKPBiH kojim je propisano preinačenje prvostepene presude, pa je, u nedostatku striktne zakonske odredbe, našlo da je najsvrsishodnije i najefikasnije preinačiti ranije ukinutu presudu na način kako je to navedeno u izreci.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je, polazeći od navedene prakse Evropskog suda, neophodno u svakom konkretnom slučaju utvrditi da li postoji, nakon donošenja odluke Ustavnog suda kojom se pravomoćna presuda ukida, prema apelantima i dalje "osuda" za krivično djelo, da li je apelant lišen "nakon osude" i da li izvire, slijedi i zavisi od osude apelantovo lišavanje slobode, odnosno da li postoji dovoljna uzročna veza između prvobitne presude i ponovnog pritvaranja ili njegovog produženja. S obzirom na to da su različiti razlozi zbog kojih može doći do ukidanja konačnih odluka, Ustavni sud smatra da je u navedenim procesnim situacijama neophodno imati u vidu razloge koji su doveli do ukidanja odluka redovnih sudova.

45. Ustavni sud uočava da se u konkretnom slučaju radi o pitanjima koja su se pojavila nakon donošenja odluke Evropskog suda u predmetu Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine. Naime, presuda Apelacijskog vijeća ukinuta je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava u pogledu odredaba o primjeni blažeg zakona u odnosu na krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i u pogledu primjene blažeg zakona za krivična djela počinjena u stjecaju. Iz obrazloženja ranije odluke Ustavnog suda proizlazi da zaključci redovnih sudova kojima je utvrđena apelantova krivica za krivična djela zločin protiv čovječnosti i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika nisu smatrani proizvoljnim, pa je nedvosmisleno utvrđeno da je apelant počinio navedena krivična djela. Također, iz obrazloženja razloga kojima su se redovni sudovi rukovodili prilikom izricanja kazne za ta krivična djela nedvosmisleno slijedi opredjeljenje da se apelantu utvrde kazne zatvora i, u konačnici, izrekne jedinstvena kazna zatvora. Dalje slijedi da je KZSFRJ, kao blaži zakon, za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika propisivao kaznu zatvora od najmanje pet godina, te da je kao blaži zakon u pogledu pravila za izricanje jedinstvene kazne zatvora propisivao da izrečena kazna zatvora za djela u stjecaju ne može biti veća od 15 godina. Pored toga, odluka redovnih sudova nije bila ukinuta u dijelu u kojem je apelantu za krivično djelo zločin protiv čovječnosti bila utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset godina, tako da apelantu ne bi mogla biti manja od 10 godina, niti veća od 15 godina zatvora, a te kazne apelant u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda nije bio izdržao. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja činjenica da je presuda Apelacijskog vijeća ukinuta samo u pogledu primjene blažeg zakona i da je predmet vraćen na ponovno odlučivanje samo u pogledu odluke o visini kazne, prema mišljenju Ustavnog suda, nije dovela do prekida uzročne veze između osuđujuće presude kojom je utvrđena njegova krivica i apelantovog zadržavanja na izdržavanju kazne zatvora do konačne odluke o visini kazne. Dakle, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji dovoljna uzročna veza između prvobitne presude i nastavka zadržavanja apelanta na izdržavanju kazne zatvora do donošenja nove odluke Apelacijskog vijeća u ponovljenom postupku. Imajući u vidu praksu Evropskog suda, Ustavni sud smatra da je apelantovo zadržavanje na izdržavanju kazne zatvora, odnosno lišavanje slobode, bilo u skladu sa domaćim zakonom i sa Evropskom konvencijom, te da na zakonitost apelantovog lišavanja slobode, odnosno njegovog daljeg zadržavanja na izdržavanju kazne zatvora, u smislu značenja člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, nije utjecala okolnost da je osporena presuda Apelacijskog vijeća ukinuta u jednom njezinom dijelu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o "zakonitom lišavanju slobode na osnovu presude nadležnog suda", kako to propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, pa su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije neosnovani.

2. Pravo na pravično suđenje

46. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

47. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.[…]

48. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, te da je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

49. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je osporenom presudom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo prilikom "izricanja" kazne za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, s obzirom na to da mu je ranijom drugostepenom odlukom za to djelo bila "izrečena" najniža zaprijećena kazna od 10 godina, a da mu je osporenom odlukom ponovo "izrečena" kazna od 10 godina iako je najniža zaprijećena kazna za to djelo pet godina. Također, apelant smatra da mu je prilikom izricanja jedinstvene kazne zatvora povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom, jer mu je izrečena najstrožija zaprijećena kazna.

50. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

51. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

52. U vezi sa apelantovim navodima da mu je u konkretnom slučaju "izrečena" prestroga kazna, Ustavni sud, također, zapaža da apelant, izuzev tvrdnji kojima visinu utvrđene kazne dovodi u vezu sa posebnim minimumom propisanim zakonom, odnosno maksimumom, u apelaciji ne ukazuje koje su to okolnosti koje je Sud BiH prilikom donošenja odluke o kazni proizvoljno ocijenio, odnosno nije ocijenio. U vezi sa time, Ustavni sud zapaža da je Apelacijsko vijeće u tom dijelu dalo potpune i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje u kojima Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u postupanju. Naime, Ustavni sud uočava da je Apelacijsko vijeće prilikom preinačavanja svoje ranije odluke u dijelu odluke o kazni uzelo u obzir sve okolnosti na apelantovoj strani koje je utvrdilo ranijom odlukom, te je istaklo da kazna zatvora u trajanju od pet godina za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, što predstavlja poseban minimum za to krivično djelo prema KZSFRJ, ne bi predstavljala adekvatnu sankciju kada se ima u vidu težina učinjenog djela, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, posljedice, način izvršenja, njegova ličnost i konkretne radnje koje je preduzeo, zbog čega je zaključilo da će se utvrđivanjem kazne zatvora u trajanju od 10 godina ostvariti svrha kažnjavanja. Također, Sud BiH je, nakon što je utvrdio da su odredbe o stjecaju iz KZSFRJ povoljnije za apelanta, jasno naveo da izrečenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina smatra adekvatnom s obzirom na težinu učinjenih krivičnih djela i pojedinačno utvrđene kazne zatvora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Apelacijsko vijeće u obrazloženju svoje odluke i u pogledu odluke o kazni dalo zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe KZSFRJ, te da su na taj način poštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije kada je za apelantovo lišavanje slobode do donošenja nove odluke Apelacijskog vijeća u ponovljenom postupku postojala dovoljna uzročna veza između prvobitne presude i nastavka zadržavanja na izdržavanju kazne zatvora.

55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je Apelacijsko vijeće prilikom utvrđivanja kazne, odnosno izricanja kazne apelantu, za svoje odluke dalo zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.

56. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka e) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.