Službeni glasnik BiH, broj 80/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3148/16, rješavajući apelaciju Marijana Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Marijana Savića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Pr 019568 16 Pžp 2 od 8. juna 2016. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Doboju koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Doboju da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Marijan Savić (u daljnjem tekstu: apelant), advokat iz Teslića, podnio je 21. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 Pr 019568 16 Pžp 2 od 8. juna 2016. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 Pr 019568 15 Pr od 9. marta 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 8. maja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud i Osnovni sud dostavili su odgovor na apelaciju 14. odnosno 16. maja 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Osnovnog suda broj 87 0 Pr 019568 15 Pr od 9. marta 2016. godine konstatirano je da je apelant kao advokat okrivljenog Z. P. u žalbi izjavljenoj na rješenje tog suda od 17. februara 2016. godine uvrijedio sud navodeći da je "došlo do bezobraznosti radnika" i "dobili bezobrazan odgovor", te "da se nauče uposlenici kako treba da se ponašaju", pa mu je primjenom člana 61. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), u vezi sa članom 105. stav 3. Zakona o prekršajima, izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM, koju je apelant dužan platiti u roku od 30 dana od pravosnažnosti rješenja u korist budžeta RS, a po pravosnažnosti rješenja rješenje će biti dostavljeno Advokatskoj komori RS (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja).

6. Iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je rješenjem Osnovnog suda od 17. februara 2016. godine odbijen prijedlog okrivljenog Z. P. za vraćanje u prijašnje stanje koji je podnesen posredstvom apelanta, njegovog punomoćnika, protiv kojeg je apelant izjavio žalbu u kojoj je naveo da je "došlo i do bezobraznosti radnika" i "da se nauče uposlenici kako treba da se ponašaju", te "dobili bezobrazan odgovor". Osnovni sud je takve apelantove navode u žalbi ocijenio kao uvredu, prije svega za radnike osiguranja suda, a time i čitavog suda.

7. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da se riječ "bezobrazan" u jezicima naroda Bosne i Hercegovine odnosi na nekoga ko voli da zloupotrebljava i maltretira druge ili ko tjera svoje, a za ostale ga baš briga, te na ljude koji zbog nedostatka obraza ne mogu svoje ponašanje dovesti u red. Osnovni sud je naveo da je uvjeren da su radnici suda postupali na nivou povjerenih zadataka, dok činjenicu prisustva pretresu utvrđuje sudija na samom usmenom pretresu. Navodi "da se nauče uposlenici kako treba da se ponašaju", prema ocjeni Osnovnog suda, također su uvredljivi za sud jer se iz tih navoda može zaključiti da u sudu rade neodgojena lica koja ne znaju pravila bontona, a ni pravila profesionalnog bontona, iako je činjenica da su sva ta lica prošla kvalitetnu obuku za obavljanje poslova, a eventualne žalbe na njihovo ponašanje je trebalo uputiti njihovim nadređenim, pri čemu je naglašeno da zadatak radnika osiguranja suda nije da na hodniku preduzimaju bilo koju radnju za koju je zadužen sudija. Osnovni sud je zaključio da su radnici suda postupali u skladu sa svojim ovlaštenjima i zadacima.

8. Osnovni sud je potom naglasio da apelant na navedeni način, posebno koristeći pridjev "bezobrazan" na više mjesta u žalbi, implicira da se radnici suda ponašaju nenormalno i da ne znaju raditi svoj posao, čak da vrše zloupotrebe i ne omogućavaju normalnu komunikaciju s učesnicima postupka, pa na taj način apelant očigledno i svjesno vrijeđa sud, njegov ugled i dostojanstvo. Naglašeno je još da radnici suda imaju ljudska prava kao i svi građani, a naredbe primaju isključivo od svojih starješina, a sve u skladu s pravilnikom koji regulira obim njihovih poslova i zadataka.

9. Potom se Osnovni sud pozvao na odredbu člana 61. ZKPRS koja propisuje mogućnost novčanog kažnjavanja stranaka u postupku koje u podnesku ili usmeno vrijeđaju sud, kao što je to apelant na opisani način učinio u žalbi, pri čemu je taj sud ocijenio da je novčana kazna u iznosu od 500,00 KM adekvatna kako bi se postigla svrha kažnjavanja i čiji je cilj uspostavljanje normalne korespondencije između stranaka i suda uz dužno poštovanje kodeksa ponašanja svih učesnika u postupku.

10. Osnovni sud je još naveo da je u rješenju od 17. februara 2016. godine opomenuo apelanta da nije uputno u podnescima koristiti riječ "bezobrazan" i tome slične riječi, te ga je upozorio i na način pisanja podnesaka koji zahtijeva poštovanje pravila korespondencije uz opasku da taj sud boldiranje i uvećanje teksta smatra kao svojevrstan vid galame na onoga kome je podnesak upućen, a to je u konkretnom slučaju sud, što, također, na svojevrstan način vrijeđa sud.

11. Rješenjem Okružnog suda broj 87 0 Pr 019568 16 Pžp 2 od 8. juna 2016. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv osporenog rješenja koje je tim rješenjem potvrđeno.

12. Nakon što je ispitao osporeno rješenje u svjetlu žalbenih prigovora, Okružni sud je žalbu ocijenio neosnovanom jer izneseni prigovori ne dovode u pitanje pravilnost osporenog rješenja. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je primijenio odredbu člana 61. ZKPRS, koja se shodno članu 105. stav 3. Zakona o prekršajima primjenjuje i u prekršajnom postupku, jer je apelant u žalbi uvrijedio sud na način da je naveo "da se nauče uposlenici kako treba da se ponašaju", "i da je došlo do bezobraznosti radnika", "te dobili bezobrazan odgovor". Prema ocjeni Okružnog suda, izrečena novčana kazna je adekvatna da bi se postigla svrha kažnjavanja, s obzirom na to da je apelant i u ranijim podnescima upućivao neadekvatne komentare u vezi s radom suda, te da je bio opomenut da se takva komunikacija više neće tolerirati. Što se tiče žalbenih navoda da je osporenim rješenjem apelantu povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Okružni sud je naveo da taj prigovor nije ocijenio jer apelant nije naveo u čemu se sastoji ta povreda.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U apelaciji se navodi da Osnovni sud apelantu nije mogao izreći novčanu kaznu zbog vrijeđanja suda primjenjujući odredbu člana 61. ZKPRS iz razloga što apelant u konkretnom predmetu nije vrijeđao sud, već je Osnovni sud izveo zaključak da je apelant spornim navodima (pretpostavljanjem) povrijedio dignitet i autoritet suda. U vezi s tim, apelant je podsjetio da ZKPRS propisuje mogućnost novčanog kažnjavanja za vrijeđanje suda (ne i ostalih subjekata i učesnika u postupku). Navodi da Osnovni sud smatra da vrijeđanje bilo kojeg radnika suda vrijeđa sud, a u podnesku niti jednom riječju nije upućena uvreda za sud. Apelant smatra da takvo ograničenje zagarantirane slobode izražavanja nije u skladu sa zakonom kao jednim od kumulativnih uvjeta da bi se ograničila sloboda izražavanja. Prema apelantovoj ocjeni, navodi koji su izneseni u žalbi ne predstavljaju uvredu radnika, a i ako predstavljaju uvredu radniku (što apelant ne smatra), takvi navodi ne mogu da vrijeđaju sud. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava na slobodu izražavanja, te da se, shodno tome, osporena rješenja ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje u skladu sa članom 10. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

14. Okružni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani jer se njima samo osporava izrečena kazna, bez navođenja konkretnih razloga o povredama prava na koja se pozvao, zbog čega taj sud smatra da je apelacija neosnovana i da je kao takvu treba odbiti.

15. Osnovni sud je naveo da je postupak proveden poštujući norme procesnog prava, te da je na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne norme materijalnog prava iz kojih razloga je taj sud predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 53/12), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 61.

Sud će novčanom kaznom do 5.000 KM kazniti tužioca, branioca, punomoćnika, zakonskog zastupnika i oštećenog koji u podnesku ili usmeno vrijeđa sud. Protiv rješenja o kažnjavanju dopuštena je žalba. O kažnjavanju tužioca izvještava se Visoki sudski i tužilački savjet, a o kažnjavanju advokata obavijestit će se nadležna advokatska komora.

17. U Zakonu o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/14), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Pravično vođenje postupka

Član 105. stav (3)

(3) Ako ovim zakonom nisu uređena pojedina pitanja prekršajnog postupka, na ta pitanja shodno se primjenjuju odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske: Osnovna načela, Mjesna nadležnost, Spajanje i razdvajanje postupka, Prenošenje mjesne nadležnosti, Posljedice nenadležnosti, Izuzeće, Branilac, Podnesci i zapisnici, Rokovi, Troškovi krivičnog postupka, Imovinskopravni zahtjevi, Pretresanje stana, prostorija i lica, Privremeno oduzimanje predmeta i imovine, Ispitivanje osumnjičenog, Saslušanje svjedoka, Uviđaj i rekonstrukcija, Vještačenje, Glavni pretres, Žalba na presudu prvostepenog suda, Postupak protiv pravnih lica, Postupak za primjenu mjera sigurnosti, za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i za opozivanje uvjetne osude, Postupak za pružanje međunarodne pravne pomoći, Postupak za naknadu štete, rehabilitaciju i ostvarivanje drugih prava lica bez osnova osuđenih i neosnovano lišenih slobode.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 87 0 Pr 019568 16 Pžp 2 od 8. juna 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, iz raspoloživih dokumenata nije vidljivo kada je apelant tačno primio osporeno rješenje, ali s obzirom na datum donošenja rješenja (8. juni 2016. godine) i datum podnošenja apelacije (21. juli 2016. godine), jasno je da je apelacija podnesena blagovremeno, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija osporena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 10. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

24. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

25. Ustavni sud zapaža da konkretna apelacija pokreće pitanje da li su redovni sudovi opravdano, u smislu člana 61. ZKPRS, izrekli novčanu kaznu apelantu zbog vrijeđanja suda. Naime, apelant je kao branilac okrivljenog Z. P. u njegovo ime podnio žalbu na rješenje u prekršajnom postupku, te je u podnesku sudu (žalbi na rješenje kojim je odbijen prijedlog za povrat u prijašnje stanje) iznio navode o radnicima suda koji rade na osiguranju, što je sud okvalificirao kao uvredu suda. Apelant smatra da ni na koji način nije uvrijedio sud i da stoga nije bilo mjesta primjeni člana 61. ZKPRS, te da su redovni sudovi na taj način povrijedili njegovo pravo iz člana 10. Evropske konvencije.

26. Shodno iznesenim prigovorima, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom slučaju osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 10. Evropske konvencije.

27. Ustavni sud naglašava da je sloboda izražavanja conditio sine qua non funkcioniranja i opstanka svakog demokratskog društva i garancija svih drugih ljudskih prava i sloboda. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja mogu se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut.

28. Ustavni sud ističe da član 10. Evropske konvencije prvim stavom definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Dalje, Ustavni sud ističe da ovaj član ne garantira potpuno neograničenu slobodu izražavanja, te da izvršavanje te slobode nosi sa sobom "dužnosti i odgovornosti" (vidi Evropski sud, Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, presuda od 22. septembra 2009. godine). Kao što je navedeno u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, sloboda izražavanja je ograničena izuzecima koji se moraju strogo tumačiti, a potreba da se postave bilo kakva ograničenja mora biti uvjerljivo utvrđena (vidi Evropski sud, Skałka protiv Poljske, broj 43425/98, stav 32, 27. maj 2003. godine).

29. Ustavni sud podsjeća da stav 2. člana 10. Evropske konvencije zahtijeva da svako ograničenje prava na slobodu izražavanja mora biti "predviđeno zakonom". Razlog za to je da lice mora imati mogućnost da predvidi s osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava na slobodu izražavanja. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava na slobodu izražavanja bude "neophodno u demokratskom društvu" radi zaštite određenih interesa. Ovi interesi uključuju, kako je navedeno u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije, i održavanje autoriteta i nepristrasnosti sudstva. Prema tome, čak i kad se ograničavanjem prava žele zaštititi, npr. autoritet i nepristrasnost sudstva, ono se mora svesti na mjeru neophodnu u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju jasno ukazati na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristrasnosti sudskih organa.

30. Ustavni sud, isto tako, podsjeća da se prilikom odlučenja sporna izražavanja i izjave moraju sagledavati u kontekstu različitih aspekata pri čemu se bitna razlika povlači između činjeničnih izjava i vrijednosnih sudova. Stoga redovni sudovi imaju obavezu da na osnovu provedenih dokaza i njihovom ocjenom u okolnostima svakog konkretnog slučaja naprave jasnu razliku između činjenica i mišljenja jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjenični osnov koji ga može potkrijepiti, jer u suprotnom može biti pretjerano (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95).

31. Izraz "autoritet suda" podrazumijeva da je javnost prihvatila sudove u cjelini kao odgovarajući forum za rješavanje pravnih sporova (vidi Evropski sud, Worm protiv Austrije, 29. august 1997. godine, stav 40, Izvještaj 1997-V). S druge strane, specifičan status advokatu pruža centralnu poziciju u provođenju pravde kao posrednika između javnosti i suda, pa stoga advokati imaju ključnu ulogu u osiguranju da sudovi, čija je osnovna misija u jednom društvu zasnovana na vladavini prava, uživaju povjerenje javnosti (vidi, između ostalih, Nikula protiv Finske, broj 31611/96, stav 45, ECHR 2002-II). Advokati uživaju i ekskluzivna prava i povlastice u pogledu argumenata koje koriste na sudu, pa se stoga sloboda izražavanja primjenjuje i na advokate. Ne obuhvata se samo sadržaj ideja i informacija koje se izražavaju, već i oblik u kojem se one prenose (vidi Foglia protiv Švicarske, broj 35865/04, stav 85, 13. decembar 2007. godine). Stoga, iako advokati imaju pravo da daju javno izjašnjenje o funkcioniranju pravosuđa, njihova kritika ne može da pređe određene granice (op. cit. Foglia protiv Švicarske, stav 86). Pri tome treba razlikovati da li se advokat izražava u sudnici ili van sudnice, javno. Što se tiče ponašanja u sudnici načelo pravednosti se zalaže za slobodnu, pa čak i silu razmjene argumenata između stranaka (vidi, op. cit. Nukula protiv Finske, stav 49), pri čemu treba imati u vidu da se primjedbe ne ponavljaju van sudnice, te da tužilac koji je stranka u postupku mora tolerirati vrlo značajnu kritiku branioca, čak i ako su neki od izraza neprikladni, pod uvjetom da se ne odnose na njegove opće profesionalne ili druge kvalitete (vidi, op. cit. Nukula protiv Finske, st. 51-52).

32. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud primjećuje da je iz osporenih odluka vidljivo da su redovni sudovi izrekli apelantu novčanu kaznu od 500,00 KM, ocijenivši da određeni navodi iz podneska upućenog sudu (žalba protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za povrat u prijašnje stanje) predstavljaju vrijeđanje suda, pa je, shodno tome, nesporno došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja. U vezi s pitanjem da li je miješanje bilo zakonito, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u osporenom rješenju zaključio da navodi iz žalbe "došlo do bezobraznosti radnika", "dobili bezobrazan odgovor" i "da se nauče uposlenici kako treba da se ponašaju" koje je apelant uputio radnicima koji rade na osiguranju suda zapravo vrijeđaju sud jer je apelant koristio neprikladne riječi kao što je riječ "bezobrazan" na više mjesta. Navedeno, kako je ocijenio prvostepeni sud, upućuje na zaključak da su se radnici ponašali nenormalno, pojasnivši još da se taj izraz koristi za ljude koji vole da zloupotrebljavaju i maltretiraju druge ljude, a da su radnici suda sigurno obavili svoj zadatak u skladu sa svojim ovlaštenjima i da su postupali u skladu s pravilnikom o načinu postupanja, a da je eventualnu žalbu na njihov rad apelant mogao uputiti nadređenima. Potom je Osnovni sud naveo da navodi iz žalbe "da se nauče uposlenici kako treba da se ponašaju" vrijeđaju sud jer taj dio teksta upućuje na zaključak da u sudu rade neodgojena lica koja ne znaju ni pravila profesionalnog bontona, iako je činjenica da su sva ta lica prošla kvalitetnu obuku za obavljanje poslova. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenom rješenju prihvatio razloge koje je dao Osnovni sud, složivši se s nižestepenim sudom da sporni navodi predstavljaju uvredu za sud i da je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM, u skladu sa članom 61. ZKPRS, adekvatna za postizanje svrhe kažnjavanja čiji je cilj uspostavljanje normalne korespondencije između stranaka i suda uz dužno poštovanje kodeksa ponašanja svih učesnika u postupku.

33. Imajući u vidu data obrazloženja redovnih sudova, prva dilema koja se postavlja pred Ustavni sud, a u vezi sa zakonitošću miješanja u apelantovu slobodu izražavanja, jeste da li se apelantovo sporno izražavanje koje je upućeno radnicima koji rade na osiguranju suda uklapa u odredbu člana 61. ZKPRS koja govori o novčanom kažnjavanju učesnika u postupku u slučaju uvrede suda. Međutim, ne ulazeći dublje u tu analizu, posebno uzimajući u obzir da su primjena i tumačenje zakona u nadležnosti redovnih sudova, Ustavni sud prihvata tumačenje redovnih sudova da se sporno izražavanje može dovesti u vezu sa članom 61. ZKPRS. Dakle, prihvatajući stav redovnih sudova da se apelantovo sporno izražavanje uklapa u citiranu odredbu, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi prilikom odlučenja nisu ispitali apelantove navode u kontekstu cijelog teksta žalbe, niti su apelantovo izražavanje sagledali iz više aspekata, shodno standardima na koje je Ustavni sud prethodno ukazao (vidi tačku 30. obrazloženja). Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud apelantovo sporno izražavanje izvukao iz konteksta analizirajući isključivo pojedine riječi, npr. riječ "bezobrazan", pri tome tumačeći smisao iznesenih navoda baveći se pojašnjenjem šta znači riječ "bezobrazan" i šta je apelant zapravo tim izrazom htio da kaže, pri čemu su radnici suda koji rade na osiguranju, prema stavu redovnih sudova, sigurno postupali profesionalno i po pravilniku. U kontekstu izraza "bezobrazan" koji je redovnim sudovima bio posebno sporan, Ustavni sud podsjeća na ranije izražen stav u ovoj odluci da član 10. Evropske konvencije štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (op. cit., Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Ustavni sud zapaža da je apelant sporne navode iznio u žalbi na rješenje kojim je odbijen prijedlog za povrat u prijašnje stanje, pa je moguće da je apelant spornim izražavanjem odnosno korištenjem izraza "bezobrazan" pokušao da naglasi odnosno ukaže na eventualne razloge koji su doveli do propuštanja određene procesne radnje. Navedeno je samo pretpostavka Ustavnog suda jer iz raspoloživih dokumenata nije vidljiva pozadina konkretnog slučaja jer se Osnovni sud prilikom odlučenja nije bavio mogućim razlozima koji su naveli apelanta na takvo izražavanje. Usto, Ustavni sud posebno naglašava da Osnovni sud prilikom odlučenja sporno izražavanje nije kvalificirao na način da napravi jasnu razliku između činjenica i vrijednosnog suda, a što je bilo neophodno kada se razmatra pitanje prava na slobodu izražavanja (vidjeti tačku 30. ove odluke). Budući da je zadatak redovnih sudova da na osnovu provedenih dokaza i njihovom ocjenom u okolnostima svakog konkretnog slučaja naprave jasnu razliku između činjenica i mišljenja, a što su redovni sudovi u konkretnom slučaju propustili da učine, Ustavni sud, s obzirom na ostale propuste redovnih sudova na koje je prethodno ukazao, neće preuzeti ulogu redovnih sudova, niti će se upustiti u tu ocjenu.

34. Konačno, Ustavni sud naglašava da Okružni sud odlučujući o apelantovoj žalbi nije uočio propuste Osnovnog suda na koje je apelant ukazao tražeći da se sporno izražavanje sagleda u svjetlu člana 10. Evropske konvencije smatrajući da mu je rješenjem Osnovnog suda o novčanom kažnjavanju prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije, a što je obavezivalo taj sud da prigovor razmotri u kontekstu toga prava shodno standardima na koje je Ustavni sud ukazao u ovoj odluci.

35. Ustavni sud naglašava da je prilikom odlučenja imao u vidu i navode redovnih sudova da je apelant u ranijim podnescima koristio neprikladne izraze i da ga je sud na to upozorio, ali da ta okolnost, s obzirom na propuste redovnih sudova u konkretnom slučaju, nije per se mogla da dovede do drugačijeg zaključka u ovom slučaju jer su predmet apelacionog razmatranja bila isključivo osporena rješenja.

36. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da redovni sudovi svoje odluke nisu zasnovali na prihvatljivoj analizi svih relevantnih okolnosti i činjenica koje su bile važne u konkretnom slučaju, pa se stoga čini da su redovni sudovi na arbitraran način primijenili predmetnu zakonsku odredbu i da miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja nije bilo "u skladu sa zakonom" jer se razlozi koje su redovni sudovi naveli u svojim odlukama ne mogu smatrati relevantnim i dovoljnim da se miješanje opravda.

37. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Ostali navodi

38. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i apelantove navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi apelantovo izražavanje u vezi s postupanjem radnika na osiguranju suda okvalificirali kao vrijeđanje suda, za što su mu izrekli novčanu kaznu, a da u osporenim rješenjima nisu u dovoljnoj mjeri objektivno te u skladu sa standardima člana 10. Evropske konvencije analizirali sadržaj spornog izražavanja, čime je došlo do nezakonitog miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.