Službeni glasnik BiH, broj 85/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5008/13, rješavajući apelaciju Sandra Vekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPU STIVOSTI I MERI TU MU

Usvaja se apelacija Sandra Vekića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 031408 13 Gž od 19. septembra 2013. godine.

Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Sandro Vekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 5. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 031408 13 Gž od 19. septembra 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i opunomoćenika tuženih NIGP "Dnevne nezavisne novine" i Tatjane Rogulje (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena ili tuženi), koji je zastupao tužene u redovnom sudskom postupku, zatraženo je 5. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 9. i 14. septembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 0031408 11 P od 1. marta 2013. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, pa su tuženi obavezani da solidarno, na ime naknade štete zbog klevete, apelantu isplate iznos od

6.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 1. marta 2013. godine do isplate (stav I izreke presude). Odbijen je kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog, te dio kojim su tražene kamate od 18. marta 2011. do 1. marta 2013. godine (stav II izreke presude).

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je na internetskoj stranici prvotuženog, http.www.nezavisne.com, čiji urednik je drugotužena, 17. marta

2011. godine u 12.29 sati, objavljen članak pod naslovom "Brčko: privedeni zbog dječije pornografije" u kojem je navedeno: "Brčanska policija privela je četiri lica i pretresla tri lokacije na području Distrikta u okviru međunarodne akcije 'Oliver' koja se odnosi na suzbijanje iskorišćavanja djece ili maloljetnika radi pornografije putem Interneta. Portparol Policije Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Policija) je rekao da su privedena lica čiji su inicijali [...] S.V. (26) za koje postoji sumnja da su uz korištenje hardversko-softverske opreme pristupali različitim sadržajima dječije pornografije i tako počinili krivično djelo iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije.

'Srna' nezvanično saznaje da su kao mogući počinioci ovog krivičnog djela identifikovani [...] Sandro Vekić." Navedeno je da je apelant u tužbi tvrdio da objavljeni članak sadrži neistine "koje se ogledaju u tome da su tuženi, prije svega, objavili puno ime i prezime apelanta, iako su od portparola Policije dobili podatke o licima označene inicijalima", te da apelant nije "privođen". Također, apelant je istakao da objavljene informacije nisu tačne, jer protiv njega nije vođena istraga, niti ga je za navedeno djelo privodila ili uhapsila Policija.

7. U vezi sa tim zahtjevom, Osnovni sud je ukazao da je članom 8. Kodeksa za štampu Bosne i Hercegovine propisano da će novinari koristiti samo pravedna sredstva da dođu do vijesti i dokumenata ili fotografija, a da je neetički krivo predstavljati nečiji identitet ili namjeru i koristiti se mahinacijama da bi se došlo do informacija za objavljivanje. U postupku je nedvosmisleno utvrđeno, iz informacije Policije za medije, da protiv lica čiji su inicijali D.S. i A.M. postoje osnovi sumnje da su putem Interneta pristupali različitim materijalima koji predstavljaju dječiju pornografiju, te da je utvrđeno da lica sa inicijalima D.V. i S.V. nisu učestvovala u izvršenju navedenog krivičnog djela, a tuženi su na internetskoj stranici objavili puno ime i prezime apelanta kao mogućeg počinioca ovog krivičnog djela. Navedeno je da iz potvrde Policije od 29. marta 2011. godine, koja je izdata na apelantov zahtjev, proizlazi da je apelant usmeno pozvan i ispitan u svojstvu osumnjičenog u vezi sa krivičnim djelom iskorišćavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije, te da je on napustio prostorije policije i da nije bio lišavan slobode, a u internetskom članku je objavljeno da je, između ostalih, i apelant (navođenjem punog imena i prezimena) priveden zbog postojanja sumnje da je počinio krivično djelo iskorišćavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije. Osnovni sud je apelantu izdao uvjerenje broj 096-0-Kr-11-000519 od 19. aprila

2011. godine da protiv njega nije podignuta optužnica koja je stupila na pravnu snagu, niti da je izrečena nepravosnažna osuđujuća presuda za krivično djelo za koje je predviđena novčana kazna kao glavna kazna ili zatvor do jedne godine.

8. Prema ocjeni Osnovnog suda, u objavljenom članku postoje neistine koje se ogledaju u tome da su tuženi, prije svega, objavili apelantovo puno ime i prezime iako su od portparola Policije dobili podatke o licima označenim inicijalima imena i prezimena, te da su dobili informaciju da D.V. i S.V. nisu učestvovali u izvršenju krivičnog djela, a tuženi su objavili da je, između ostalih, apelant priveden u Policiju (iako je usmeno pozvan) zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iskorišćavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije iako u informaciji Policije za medije nije navedeno da je privođen. Tim člankom su tuženi, kako je istakao Osnovni sud, povrijedili odredbe Kodeksa za štampu BiH i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer su objavljivanjem informacije prouzrokovali niz

neprijatnosti apelantu, od izbjegavanja prijatelja, komšija i radnih kolega, koje je izgubio, raznih oblika šikaniranja do povlačenja u sebe i psihičkih smetnji. Osnovni sud je naveo da je iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra utvrđeno da je apelantu objavljivanjem informacije na internetskoj stranici tuženih nanesena povreda časti i ugleda, jer to predstavlja grub način diskreditacije ličnosti i dovođenje u istinski nezavidan položaj u društvenoj zajednici. Naročito je navedeno da je vještak ukazao da treba uzeti u obzir da su ljudi krajnje osjetljivi kada se radi o djeci i da su mnogo strožiji u ocjenjivanju i postupanju prema licima koja su se ogriješila o tu vrstu nezakonitih radnji, pa je i reakcija apelantovog okruženja bila sasvim očekivana i uobičajena na informaciju koja je "servirana", jer ljudi još imaju izrazitu vjeru u "medije". Utvrđeno je da su tuženi nanijeli štetu apelantu u vidu povrede časti i ugleda zbog čega je apelant trpio strah i duševne bolove u dužem trajanju, 120 dana (u kom periodu je apelantova duševna ravnoteža bila poremećena). Stoga, prema ocjeni Osnovnog suda, tekst koji su objavili tuženi kojim se apelant diskreditira predstavlja djelo klevete, jer nema osnov, niti istinitost iznesenih činjenica. Istaknuto je da je pozivanje tuženih na član 10. Evropske konvencije neosnovano, jer su tuženi povrijedili te odredbe objavljivanjem neistinitih informacija o apelantu, čime su mu povrijedili i pravo iz člana 8. Evropske konvencije.

9. Najzad, utvrđeno je da je pri ocjeni visine obeštećenja Osnovni sud imao u vidu da je apelant mlad čovjek (1984. godište), da je, zbog objavljivanja spornog članka, izgubio prijatelje, poslovne partnere i djevojku sa kojom je bio u emotivnoj vezi, da su komšije koje imaju mldb. djecu sklanjale djecu od njega kada bi naišao, da je zbog toga trpio duševne bolove u dužem trajanju, zbog čega je njegova psihička ravnoteža bila poremećena, a da tuženi nisu odgovorili na apelantov zahtjev da demantiraju objavljenu informaciju. Osnovni sud je visinu naknade odredio saglasno odredbama člana 10. Zakona o zaštiti od klevete Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete) u vezi sa članom 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

10. Odlučujući o žalbi tuženih protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je donio Presudu broj 96 0 P

031408 13 Gž od 19. septembra 2013. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev, te je apelant obavezan da tuženim nadoknadi troškove postupka u iznosu navedenom u izreci presude.

11. U obrazloženju presude Apelacioni sud je ocijenio kao osnovan stav tuženih da je prvostepeni sud, na utvrđene činjenice u toku postupka, propustio da primijeni odredbe člana 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete, odnosno da apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan, jer je sporni tekst objavljen na internetskoj stranici "http.wvvvv.nezavisne.com" 17. marta 2011.

godine u 12.29 sati, pod naslovom "Brčko: privedeni zbog dječije pornografije", u odnosu na apelanta, u suštini, istinit. Prije svega, u situaciji kada je Policija objavila inicijale i godine rođenja lica na koja se informacija od javnog značaja odnosi, to što je novinar, putem svojih izvora čiji identitet nije dužan otkriti (član 9. Zakona o zaštiti od klevete), saznao i javnosti predočio puna imena i prezimena lica na koja se ta informacija odnosi, koja su, s obzirom na izjavu samog apelanta, potvrdu Policije broj 14.02-04.9-3149/11 od 29. marta 2011. godine i saopćenje Policije od 10. maja 2011. godine, istinita ne može predstavljati osnov da se on (odnosno lica taksativno navedena u članu 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete) podvrgne odgovornosti za klevetu. Uloga novinara u savremenom društvu jeste da istražuje i blagovremeno informira javnost o činjenicama u vezi sa aktuelnim pitanjima (krivično procesuiranje lica za koja postoji sumnja da su počinila krivična djela iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije jeste pitanje značajno za javnost) i u ovom slučaju kleveta bi postojala da je novinar objavio puna imena i prezimena lica na koja se informacija Policije nije odnosila.

12. Dalje, ukazano je da iz potvrde Policije broj 14.02-04.9-3149/11 od 29. marta 2011. godine, izdate na apelantov pismeni zahtjev, u svrhu pokretanja sudskog postupka radi naknade štete, koja je kao dokaz pročitana na glavnoj raspravi održanoj pred prvostepenim sudom, slijedi "da su policijski službenici Policije [...] 17. marta 2011. godine na osnovu naredbe za pretresanje izdate od Osnovnog suda izvršili pretres lica Sandro Vekić, kao i stana u naselju [...], koji koristi Sandro Vekić, sve u vezi sa KD 'iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornogarfije' iz člana 208. stav 1. Krivičnog zakona Brčko distrikta BiH, kojom prilikom je od apelanta privremeno oduzeto više pokretnih stvari - uređaja za automatsku obradu podataka, kao što su kompjuter i drugi slični uređaji, što je evidentirano u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 14.02-04.2-92/11 od

17. marta 2011. godine, koja je uredno izdana apelantu. Istog dana u prostorije Policije usmeno je pozvan apelant, koji je u vremenskom periodu od 11.21 do 11.45 časova ispitan u svojstvu osumnjičenog u vezi sa gore navedenim krivičnim djelom, te je apelant nakon kriminalističke obrade.... istog dana u 12 časova napustio... službene prostorije Policije Brčko distrikta BiH i nije bio lišavan slobode". Dakle, kako je zaključio Apelacioni sud, iz navedenog pismena (koje potvrđuje činjenice koje među strankama nisu sporne) proizlazi da je postojala naredba suda za pretres apelanta i stana koji koristi zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo

"iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije", da je naredba Policije izvršena 17. marta

2011. godine i da su apelantu privremeno oduzeti predmeti pronađeni prilikom pretresa-uređaj za automatsku obradu podataka (kompjuter i slični uređaji) i izdata potvrda o tome. Konkretno pismeno potvrđuje i da je apelant imao svojstvo osumnjičenog lica za izvršenje navedenog

krivičnog djela u kom svojstvu je i ispitan u Policiji, te da je nakon kriminalističke obrade istog dana (17. marta 2011. godine) u 12 sati napustio službene prostorije Policije. Stoga je, kako je zaključio Apelacioni sud, iako se u potvrdi Policije kaže da je po usmenom pozivu dao izjavu u Policiji i da nakon saslušanja u svojstvu osumnjičenog nije bio lišavan slobode, sporni članak objavljen na internetskoj stranici http.wvvvv.nezavisne.com 17. marta 2011. godine, u suštini, istinit.

13. Naime, kako je istakao Apelacioni sud, suština je da je apelant bio predmet istrage i da je spornog dana u Policiji saslušan u svojstvu osumnjičenog, a to da li je po usmenom pozivu, nakon izvršenog pretresa, dobrovoljno, zajedno sa službenicima Policije, otišao u službene prostorije i u svojstvu osumnjičenog saslušan, ili je "priveden" radi saslušanja u svojstvu osumnjičenog (da bi potom, kako je napisano u spornom tekstu, nadležni tužilac odlučio da li će predložiti određivanje pritvora) nebitan je element, pa i njegova netačnost ne utječe na suštinsku istinitost objavljenog članka. Privođenje, odnosno dovođenje jeste jedna od mjera da bi se osiguralo prisustvo osumnjičenog, odnosno optuženog, i uspješno vođenje krivičnog postupka, te po svom karakteru teža mjera u odnosu na poziv, propisana Glavom X. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine" broj 44/10). Međutim, pri svemu navedenom, kada bi se klevetom smatralo to što je novinar u tekstu napisao "priveden" na saslušanje, a trebalo je da napiše "po usmenom pozivu", nakon izvršenog pretresa sa pripadnicima Policije otišao je u službene prostorije gdje je saslušan u svojstvu osumnjičenog, bio bi povrijeđen i princip koji se Zakonom o zaštiti od klevete ostvaruje (čl. 2. i 3), odnosno, imajući u vidu da se radi o pitanjima od javnog značaja, sloboda izražavanja na taj način bi bila ograničena.

14. U vezi s tim, Apelacioni sud je istakao da, saglasno odredbama člana 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete, ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanje, u suštini, istinito, a netačno samo u nebitnim elementima, pa da, posljedično tome, tuženi kao izdavač i glavni i odgovorni urednik internetskog izdanja dnevnih novina "Nezavisne novine" nisu odgovorni za štetu koja je apelantu prouzrokovana objavljivanjem spornog članka. Slijedeći to, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje tokom postupka pogrešno primijenio, odnosno propustio da primijeni odredbe materijalnog prava koje propisuju izuzetak od odgovornosti za klevetu, pa je, stoga, žalbu tuženih uvažio i prvostepenu presudu u pobijanom dijelu preinačio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant navodi da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e), f), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8, 10. i 13. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Opisuje da je svoju tužbu utemeljio na odredbama člana 6. st. l. i 2. Zakona o zaštiti od klevete i članu 200. ZOO, zato što su tuženi 17. marta 2011. godine na internetskoj stranici objavili sporni članak u kojem je navedeno njegovo puno ime i prezime i godine starosti, što nije istina. Navodi da je Osnovni sud proveo dokaze i zaključio da su tuženi prouzrokovali štetu apelantovom ugledu svojim radnjama, jer je pouzdano utvrđeno da je u internetskom članku objavljeno da je apelant priveden, što nije tačno. Na ovaj način sloboda izražavanja je bila preširoka, povrijeđeno je apelantovo pravo na privatnost, iznesene su neistinite i netačne informacije i bez potrebe navedeno puno ime i prezime i godine života apelanta i time mu je prouzrokovana šteta. Navodi da je Apelacioni sud smatrao da se radi, u suštini, o istinitom izražavanju i da je "netačno samo u nebitnim elementima", pozivajući se na član 7. stav l. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete. Ukazuje da su hipotetički za laike privođenje i usmeni poziv u policiju isto, ali za pravnike nije isto, i to je jedan dio suštine ovog problema. Da je članak tako objavljen, moglo bi se reći, u suštini, da je istinit, ali u najznačajnijem dijelu nije, jer pojmove usmenog poziva i privođenja treba razlikovati. Sloboda medija, pravo na informiranje nisu bezgranični i kada imamo izvještaj policije za medije sa navođenjem inicijala, zašto se onda daje apelantovo puno ime i prezime i da li je to potrebno za slobodu medija, štampe i izražavanja ili nije, da li je dovoljno prenijeti samo informaciju koju je dala policija u svom saopćenju i da li je potrebno javnosti navesti puno ime i prezime, godine života, izvršiti identifikaciju lica na neki način i stigmatizaciju u maloj sredini, čime se bez ikakve potrebe narušavaju ugled i čast tužitelja, vrijeđa njegova privatnost a posljedica toga čina je evidentna i značajna, kako je on naveo u svom iskazu i kako je utvrdio vještak. Očigledno se radi o prenošenju neistinite informacije i navođenju apelantovog punog imena i prezimena bez ikakve potrebe, čime su povrijeđena njegova prava navedena u ovoj apelaciji, a posebno njegovo pravo na privatnost iz člana 8. Evropske konvencije, te je ovo pravo trebalo staviti u odnos sa pravom na slobodu informiranja i postupanja medija. Ističe da "imamo čak i Zakon o zaštiti podataka gdje se i državnim organima nameće obaveza da pažljivo koriste lične podatke građana i da ih ne objavljuju", a nekada im se to i zabranjuje, pa sloboda štampe, medija i izražavanja ne može biti bezgranična, neograničena i njome se ne mogu vrijeđati prava građana. U suštini, apelant tvrdi da su citirane povrede učinjene "lakonskom primjenom" odredaba člana 7.

Zakona o zaštiti od klevete, jer je "prenesena istinita informacija uz zanemarivanje činjenica da je bez potrebe objavljeno puno ime i prezime i godine starosti apelanta".

b) Odgovor na apelaciju

16. Apelacioni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje, te da ostaje pri obrazloženju iz osporene presude u kojoj je odlučio o apelantovom tužbenom zahtjevu.

17. Tuženi su istakli da im se ne mogu staviti na teret činjenice koje su naknadno utvrđene, već samo činjenice koje su egzistirale u trenutku objave spornog saopćenja. Ukazano je da je postojala sudska naredba za pretres apelanta i njegovog stana, što je po toj naredbi i učinjeno 17. marta 2011. godine, te da su prilikom pretresa od apelanta oduzete određene stvari o čemu mu je izdata potvrda, da je apelant taj dan ispitivan u policiji i da je imao svojstvo osumnjičenog za krivično djelo iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije iz člana 208. stav 1. KZBDBiH. Te okolnosti su, kako je istaknuto, relevantne za zaključak da je u pitanju suštinski istinito saopćenje u vezi s apelantom, pa za odgovornost tuženih nije značajno što je nakon okončanja istrage utvrđeno da apelant nije učestvovao u izvršenju krivičnog djela za koje je vođena istraga, kako proizlazi iz izvještaja za medije od 10. maja 2011. godine. Predmet spornog saopćavanja je potpuno legitimna tema za javnost, koja se ne tiče apelantovog privatnog života, već je predmet saopćenja bila djelatnost policijskih organa.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o zaštiti od klevete Brčko distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko diskrikta BiH" broj 14/03) u relevantnom dijelu glasi:

Cilj zakona

Član 1

Ovim zakonom uređuje se za teritorij Brčko Distrikta BiH građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja neistinitog i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Principi koji se ostvaruju zakonom

Član 2

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići:

a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih

prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), Ustavom Bosne i Hercegovine i Statutom Brčko Distrikta BiH predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;

c) sredstva javnog informisanja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.

Tumačenje

Član 3

Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredaba u najvećoj mjeri osigurava princip slobode izražavanja.

Odgovornost za klevetu

Član 6

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje nečeg neistinitog.

(4) Kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Izuzeci od odgovornosti

Član 7 (1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava (1) ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja [...]

Obeštećenje

Član 10

(1) Obeštećenje treba da bude u srazmjeri s nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:

- objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinitog ili izvinjenje; [...]

19. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list

RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 031408 13 Gž od 19. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 5. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant pobija Presudu Apelacionog suda broj 96 0 P 031408 13 Gž od 19. septembra 2013. godine, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), f), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8, 10. i 13. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je, p rije svega, povrijeđeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je osporenom odlukom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su tuženi odgovorni za klevetu, tj. da su iznošenjem određenih informacija o apelantu prouzrokovali štetu njegovom ugledu, te da se, slijedeći to, obavežu da mu na ime pretrpljenih duševnih bolova, zbog povrede ugleda, naknade nematerijalnu štetu. Budući da se, dakle, suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu "prava na ugled", koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ispitati da li je Apelacioni sud dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite apelantovom ugledu, odnosno da li je osporenom odlukom tog suda postignuta pravična

ravnoteža između dva suprotstavljena prava: apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije.

Pravo na poštovanje privatnog života

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

26. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

Pravo na slobodu izražavanja

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

28. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite

zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

29. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog "privatnog života" zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII, i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28).

30. S druge strane, apelant je tražio zaštitu zbog navodne klevete, što znači da, u suštini, traži da se, radi zaštite njegovog ugleda, ograniči pravo tuženih na slobodu izražavanja koja je garantirana članom

10. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o "konfliktu" između dvaju prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom – apelantovom pravu na ugled koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije i pravu tuženih na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, što zahtijeva da se postigne pravična ravnoteža između tih suprotstavljenih prava.

31. U vezi s tim, Ustavni sud, najprije, podsjeća da pravo na privatni život iz člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spadaju u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a da drugim stavom definiraju dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava pod uvjetima propisanim drugim stavom. Ustavni sud ukazuje da član 8. Evropske konvencije štiti pojedinca od proizvoljnog miješanja države u njegov privatni život, te da država, osim toga, ima i pozitivnu obavezu da osigura poštovanje privatnog života pojedinca. Ustavni sud ukazuje da, s druge strane, sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i samoostvarenje svakog pojedinca. Kada je u pitanju član 10. stav 2. Evropske konvencije, valja podsjetiti da se sloboda izražavanja odnosi ne samo na "informacije" ili

"ideje" koje naiđu na pozitivan ili ravnodušan prijem, ili koje se smatraju neuvredljivim, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To su pretpostavke pluralizma, tolerancije i slobodoumlja bez kojih jedno "demokratsko društvo" ne može postojati. Kao što je propisano članom 10. Evropske konvencije, sloboda izražavanja može biti podložna izuzecima, koji, međutim, moraju biti strogo tumačeni, a potreba za bilo kakvim ograničenjem mora biti ubjedljivo utvrđena (vidi, Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine, predstavka broj 5493/72, stav 49). Pri tome Ustavni sud naglašava da štampa igra suštinsku ulogu u demokratskom društvu. Iako štampa ne smije prekoračiti određene granice, naročito u pogledu ugleda i prava drugih, ona je, ipak, dužna saopćavati – na način koji je u skladu s njenim

dužnostima i obavezama – informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Ne samo da je štampa dužna saopćavati takve informacije i ideje već i javnost ima pravo da ih prima. Da je drugačije, štampa ne bi bila u mogućnosti da vrši svoju vitalnu ulogu "čuvara javnosti" (vidi, Evropski sud, Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške, predstavka broj 21980/93, st. 59. i 62, ECHR 1999-III, i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske, predstavka broj 49017/99, stav 71, ECHR

2004-XI).

32. U vezi s pitanjem postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8. Evropske konvencije i prava iz člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterije koji se u tom pogledu uzimaju u obzir. Prvi kriterij se odnosi na doprinos članka debati od općeg interesa, što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija "teme" od općeg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Pri tome Ustavni sud naglašava da doprinos članka debati od općeg interesa ukazuje da štampa ispunjava svoju ulogu "čuvara javnog interesa" a, u suprotnom, štampa ne ispunjava tu ulogu, već služi samo da zadovolji radoznalost određenog dijela publike. Uloga i funkcija lica o kojem je riječ i priroda aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterij povezan s prethodnim. U vezi s tim, mora se napraviti razlika između privatnih lica i lica koja nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika koja se mora povući odnosi se na izvještavanje o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije i izvještavanje o pojedinostima iz privatnog života lica koje ne obavlja takve funkcije. Dok u prvom slučaju štampa vrši svoju ulogu "čuvara javnosti" u demokratskoj zemlji time što saopćava informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa, ta uloga djeluje manje važno u drugom slučaju.

33. Sljedeći bitan kriterij koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije, da li je sa licem koje je u pitanju kontaktirano radi informacija, te da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode. Na taj način, između ostalog, utvrđuje se da li je novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova odbrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, primjenjujući ovaj kriterij, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome da li su domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, da li su ih pokušali verificirati s aplikantima prije objavljivanja i da li su aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u istom članku (vidi, Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stav 35). Ostali faktori

koji se, također, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.

34. Primjenjujući navedene kriterije na konkretan slučaj, Ustavni sud, prije svega, konstatira da se sporni članak, koji je objavljen na internetskoj stranici http.www.nezavisne.com 17. marta 2011. godine u 12.29 sati, ticao pitanja rada Agencije za provođenje zakona protiv "kriminala" u kojem je opisano postupanje Policije u okviru međunarodne akcije "Oliver", koja se odnosila na suzbijanje

"iskorištavanja djece ili maloljetnika radi pornografije putem Interneta". O tim informacijama, prema mišljenju Ustavnog suda, nesumnjivo postoji opći interes javnosti. Taj interes, prema stavu Ustavnog suda, dodatno je pojačan u situaciji kada se radi o posebno osjetljivoj kategoriji oštećenih lica a to su, u konkretnom slučaju, maloljetnici. Pri tome Ustavni sud ponavlja da ne samo da štampa ima zadatak saopćavati informacije o svim pitanjima od javnog interesa već i da javnost ima pravo da ih dobija. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je saopćenje Policije primarno bilo usmjereno na obavještavanje javnosti o njenom radu. Ustavni sud prihvata da je pitanje

"postupanja Policije" u okviru rada na rasvjetljavanju "eventualno nezakonitog ponašanja apelanta" u okolnostima konkretnog slučaja predstavljalo "temu" od općeg interesa, te da je sporni prilog koji se bavio tim pitanjem, kao takav, predstavljao doprinos "temi", odnosno debati od općeg interesa.

35. Dalje, u pogledu navoda iznesenih u spornom članku, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud ocijenio da u spornom članku postoje neistine koje se ogledaju u tome da su tuženi, prije svega, objavili apelantovo puno ime i prezime iako su od portparola Policije dobili podatke o licima označenim inicijalima imena i prezimena, te da su dobili informaciju da D.V i S.V. nisu učestvovali u izvršenju krivičnog djela, a tuženi su objavili da je, između ostalih, apelant priveden u Policiju (iako je usmeno pozvan) zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iskorišćavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije, iako u informaciji Policije za medije nije navedeno da je privođen. Na taj način tuženi su, kako je zaključio Osnovni sud, naveli neistinite podatke - što predstavlja klevetu. Nasuprot tome, po shvatanju Apelacionog suda, u situaciji kada je Policija objavila inicijale i godine rođenja lica na koja se informacija od javnog značaja odnosi, to što je novinar, putem svojih izvora čiji identitet nije dužan otkriti (član 9. Zakona o zaštiti od klevete), saznao i javnosti predočio puna imena i prezimena lica na koja se ta informacija odnosi, koja su, s obzirom na izjavu samog apelanta, potvrdu Policije broj 14.02-04.9-3149/11 od 29. marta 2011. godine i saopćenje Policije od 10. maja 2011. godine, istinita, ne može predstavljati osnov da se novinar (odnosno lica taksativno navedena u članu 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete) podvrgne odgovornosti za klevetu, te da ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanje, u suštini,

istinito, a netačno samo u nebitnim elementima. Posljedično tome, prema zaključku Apelacionog suda, prvotuženi kao izdavač i drugotužena kao glavni i odgovorni urednik internetskog izdanja dnevnih novina "Nezavisne novine" nisu odgovorni za štetu koja je apelantu prouzrokovana objavljivanjem spornog članka.

36. Međutim, imajući u vidu saopćenje Policije u kojem su navedeni samo inicijali i godine starosti lica za koja postoje osnovi sumnje da su počinila krivična djela koja su bila predmet saopćenja i ostale provedene dokaze, Ustavni sud smatra da je potpuno neprihvatljivo obrazloženje drugostepenog suda koje je dao u tom pogledu. Naime, Ustavni sud, prije svega, smatra da je, u situaciji kada je i Policija u svom saopćenju bila dodatno oprezna na način da je objavila samo inicijale lica na koja se odnosi predmetna informacija/saopćenje, prema mišljenju Ustavnog suda, postupanje tuženih tako da objave apelantovo puno ime i prezime kao lica koje se sumnjiči da je počinilo krivično djelo iskorišćavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije predstavlja zloupotrebu prava na slobodu informiranja. Stoga, imajući u vidu sadržaj spornog članka, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju nesumnjivo spomenut u negativnom kontekstu. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesumnjivo radi o iznošenju informacija (činjenica) o apelantu, tj. o njegovom, navodno, nezakonitom ponašanju, a nikako o iznošenju mišljenja o tome. Pri tome Ustavni sud zapaža da je apelant "privatno lice, nepoznato javnosti" i da, stoga, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, što na drugoj strani podrazumijeva obavezu sredstava informiranja na dodatnu pažnju prilikom objavljivanja informacija koje se odnose na "privatna lica, nepoznata javnosti". Dalje, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju Apelacioni sud nije bavio pitanjem da li su novinari poštovali profesionalne standarde, na osnovu čega bi se, između ostalog, moglo zaključiti da li su tuženi prilikom objavljivanja spornog članka postupali razumno i u skladu s profesionalnim standardima, na način da su objavljene informacije pokušali da verificiraju sa apelantom prije objavljivanja i da li su apelantu omogućili da odgovori na navode iznesene u istom članku, dakle, da li su postupali u

"dobroj namjeri", što bi, kako je već navedeno, mogla biti njihova odbrana od klevete i u slučaju objavljivanja neistinitih informacija. Pri tome Ustavni sud naročito zapaža da je Osnovni sud, radi utvrđenja štete i eventualne odgovornosti tuženih, ocijenio nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra iz kog nesumnjivo proizlazi da su kod apelanta povodom objavljivanja spornog članka nastupile štetne posljedice a koje okolnosti Apelacioni sud uopće nije ocijenio.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Apelacioni sud, pri donošenju osporene odluke, nije obavio odgovarajuću analizu spornog izražavanja na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između

apelantovog prava iz člana 8. Evropske konvencije i prava tuženih iz člana 10. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Apelacionog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, nije postignuta pravična ravnoteža između apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja, čime je došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

38. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.

Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.e), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 10. i 13. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.

Evropske konvencije, jer Apelacioni sud, pri donošenju osporene odluke, nije obavio odgovarajuću analizu na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana 10. Evropske konvencije.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.