Službeni glasnik BiH, broj 5/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 945/14, rješavajući apelaciju Kantona Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine -prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Kantona Sarajevo.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 263823 13 Rsž od 26. decembra 2013. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo iz Sarajeva, podnio je 3. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 263823 13 Rsž od 26. decembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 263823 12 Rs od 19. decembra 2012. godine. S obzirom da uz apelaciju nisu bile dostavljene osporene presude, kako je to propisano članom 21. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 25. juna 2015. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 6. jula 2015. godine dostavio traženu dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 24. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud je odgovor dostavio 3. novembra 2016. godine, a Kantonalni sud 7. novembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 263823 12 Rs od 19. novembra 2012. godine usvojen je tužbeni zahtjev Lejle Hadžimuratović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i obavezan apelant da joj po osnovu umanjenja plaće počevši od plaće za maj 2009. godine pa zaključno s plaćom za decembar 2011. godine isplati iznos od 5.071,16 KM sa zakonskim zateznim kamatama u roku od 15 dana i u iznosima po mjesecima preciziranim u presudi, te da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.666,80 KM u roku od 15 dana. U obrazloženju je navedeno da je tužiteljica podnijela tužbu protiv apelanta navodeći da je tužiteljica u periodu od 1. maja 2009. do 31. decembra 2011. godine obavljala poslove sutkinje Kantonalnog suda, koje inače obavlja već dugi niz godina, te da je u naznačenom periodu tužiteljica obavljala poslove šefice Građanskog odjeljenja. Nadalje je navela da je Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon) u članu 2. propisano da osnovna mjesečna plaća sudije kantonalnog suda iznosi 3.000,00 KM, odnosno za šefove odjeljenja 3.200.00 KM, a članom 5. istog zakona je propisano da se osnovna mjesečna plaća svakog sudije povećava za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, što znači da tužiteljica, shodno navedenom, treba primati osnovnu mjesečnu plaću u iznosu od 3.200,00 KM (kao šefica odjela) uvećanu za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, kako je i isplaćivano tužiteljici do 31. decembra 2008. godine. U tužbi je navedeno da je apelant tužiteljici do kraja 2008. godine isplaćivao plaću u skladu s citiranim zakonom, ali da je stupanjem na snagu Zakona o porezu na dohodak, počev od januara 2009. godine, nezakonito svaki mjesec tužiteljici umanjivana plaća, te da je iz platne liste za mjesec decembar 2008. godine vidljivo da je tužiteljici za decembar 2008. godine isplaćena plaća u ukupnom iznosu od 3.840,00 KM, i to na ime osnovne plaće 3.200,00 KM (kao šefice odjeljenja), a na ime minulog rada 640.00 KM (3.200,00 x koeficijent minulog rada 20% = 640,00 KM), dok je počev od 1. januara 2009. godine apelant tužiteljici svakog mjeseca umanjivao plaću, tako da joj je za taj period na ime plaća isplatio iznos za manje od 5.086,59 KM.

6. S tim u vezi Općinski sud je naveo da odlučujući o primjeni prava taj sud stoji na stanovištu da su konkretna potraživanja tužiteljice osnovana. Naime, Općinski sud je obrazložio da je Ustav FBiH najviši pravni akt s kojim moraju biti usklađeni svi zakoni kao pravni akti potčinjeni Ustavu FBiH, pa i Zakon o porezu na dohodak koji u konkretnom slučaju, prema mišljenju tog suda, nije. Amandmanom LX na Ustav FBiH član IV.C.7. stav 1. Ustava FBiH, kako je naveo taj sud, mijenja se i glasi: "Plaća i druge naknade sudiji ne mogu biti umanjene za vrijeme vršenja sudijske funkcije, osim kao posljedica disciplinskog postupka u skladu sa zakonom." Amandmanom CVI na Ustav FBiH ("Službene novine FBiH" broj 72/05) iza člana IX.11.e. dodaje se novi član IX.11.f. koji glasi: "Kao izuzetak od načela iz stava 1. člana IV.C.7, stava 3. člana V.4.11 i stava 4. člana VI.7 ovog Ustava, plaća i/ili druge naknade sudiji mogu biti umanjeni zakonom donesenim do 10. januara 2006. godine. Umanjenje iz stava 1. ovog člana može se izvršiti samo jednom. Stavovi 1. i 2. ovog člana ne mogu se tumačiti tako da je na bilo koji način ili u bilo kojem obliku, direktno ili indirektno, dozvoljeno neko drugo umanjenje plaće i/ili drugih naknada sudiji zaštićenih stavom 1. člana IV.C.7, stavom 3. člana V.4.11 i stavom 4. člana VI.7 ovog Ustava."

7. Općinski sud je obrazložio da je članom 2. stav 1. tačka g. Zakona propisano da osnovna mjesečna plaća za šefove odjeljenja kantonalnih sudova (a što je bila tužiteljica) iznosi 3.200,00 KM, dok je članom 5. istog zakona normiran dodatak na radni staž, tako da se osnovna mjesečna plaća svakog sudije iz člana 2. Zakona povećava za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, najviše do 40 godina. Prema obrazloženju presude, analizom nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke koji je izvršio obračun plaće za tužiteljicu prema čl. 2. i 5. Zakona za period od 1. maja 2009. do 31. decembra 2011. godine utvrđeno je da je apelant za navedeni period manje isplatio plaću u odnosu na plaću propisanu čl. 2. i 5. navedenog zakona u ukupnom iznosu od 5.071,16 KM. Tužiteljici je na ovakav način, prema mišljenju Općinskog suda, umanjena plaća primjenom formule iz člana 49. Zakona o porezu na dohodak, a što je u suprotnosti s navedenim amandmanima Ustava FBiH. Dakle, prema mišljenju Općinskog suda, Zakon o porezu na dohodak koji je donesen poslije 10. januara 2006. godine ne može utjecati na visinu plaće tužiteljice koja joj je Ustavom zagarantirana i Zakonom određena kao fiksna u pogledu najnižeg iznosa plaće koji predstavlja, konkretno za tužiteljicu, iznos od 3.200,00 KM (član 2. stav 1. tačka g), uvećana za dodatak na radni staž. Slijedom naprijed izloženog, Općinski sud je naveo da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan, pri čemu je odluka o zakonskim zateznim kamatama donesena na osnovu čl. 277. i 324. Zakona o obligacionim odnosima. Plaća i ostala novčana potraživanja iz radnog odnosa, prema obrazloženju tog suda, dospijevaju tačno određenog datuma, te od tog dana poslodavac dolazi u docnju i plaća zakonsku zateznu kamatu zbog neizvršenja novčane obaveze (zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH sa sjednice od 17.9.2009. godine), što je i pravni stav izražen u Odluci Ustavnog suda BiH u predmetu broj AP 2459/07, pa je iste dosudio od dana dospijeća. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

8. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 Rs 263823 13 Rsž od 26. decembra 2013. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka prilikom donošenja pobijane presude jer je prvostepeni sud potpuno i pravilno cijenio sve provedene dokaze tokom postupka. Prema obrazloženju Kantonalnog suda u konkretnom slučaju je nesporno da je u navedenom periodu tužiteljica obavljala funkciju sutkinje - šefice odjeljenja Kantonalnog suda u Sarajevu i da joj nije isplaćivana plaća u visini koja je propisana čl. 2. i 5. Zakona. Navedeno je da prema Ustavu FBiH-C (Sudska vlast u FBiH) član 7. plaće i druge naknade sudiji ne mogu biti umanjene za vrijeme vršenja sudijske funkcije, osim kao posljedica disciplinskog postupka u skladu sa zakonom, kao i da se plaće za sve sudije sudova Federacije utvrđuju zakonom. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je Ustav FBiH najviši pravni akt s kojim moraju biti usklađeni svi zakoni kao pravni akti potčinjeni Ustavu FBiH, pa i Zakon o porezu na dohodak, što u konkretnom slučaju taj zakon nije. Navedeno je i da je Amandmanom LX na Ustav FBiH član IV.C.7. stav 1. Ustava FBiH izmijenjen na način preciziran u prethodnim tačkama ove odluke.

9. Nadalje, navedeno je da je članom 2. stav 1. tačka g. Zakona propisano da osnovna mjesečna plaća za šefove odjeljenja kantonalnih sudova (a što je bila tužiteljica) iznosi 3.200,00 KM, dok je članom 5. istog zakona normiran dodatak na radni staž, tako da se osnovna mjesečna plaća svakog sudije iz člana 2. Zakona povećava za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, najviše do 40 godina. Prema tome, svaki obračun i isplata plaće tužiteljici u manjem iznosu od onog propisanog članom 2. i članom 5. Zakona, prema mišljenju tog suda, ima se smatrati umanjenjem, a što je u suprotnosti sa Amandmanom CVI na Ustav FBiH. Pravilno je, kako je obrazloženo, prvostepeni sud, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke koji je na ročištu za glavnu raspravu odgovorio na sve apelantove primjedbe, utvrdio razliku manje isplaćene plaće tužiteljici u spornom periodu. Također, nije sporno da je nakon donošenja naprijed navedenog zakona i amandmana na Ustav FBiH donijet Zakon o porezu na dohodak i cijeneći vrijeme donošenja i početak njegove primjene, sve njegove odredbe treba, prema mišljenju tog suda, tumačiti na način da se plaće sudija ne mogu umanjivati nakon 10. januara 2006. godine na bilo koji način, direktno ili indirektno.

10. Suprotno navodima žalbe, prema obrazloženju tog suda, prvostepeni sud nigdje nije utvrdio da je Zakon o porezu na dohodak neustavan, a za ocjenu njegove ustavnosti nije bilo potrebe jer je na sudu bilo da dâ odgovor da li je obračunom i isplatom plaća, kako je apelant postupao, tužiteljici umanjena plaća i u kojem iznosu. Na apelantu je, prema mišljenju Kantonalnog suda, bilo da sa stupanjem na snagu Zakona o porezu na dohodak primjenjuje taj zakon, ali na način da njegovom primjenom ne može umanjivati plaću sudije jer je ona već ranije propisana Zakonom i kao takva u skladu sa Amandmanom CVI na Ustav FBiH prema kojem se ne može umanjiti na bilo koji način ili u bilo kojem obliku, direktno ili indirektno. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u arbitrarnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je porez na dohodak obaveza koju je dužan ispunjavati svako ko ostvaruje dohodak, odnosno svaki zaposlenik, kao i da plaćanje poreza na dohodak ne predstavlja umanjenje plaće, već isključivo ispunjenje zakonske obaveze. Apelant smatra da prilikom donošenja navedenih amandmana na koje se pozivaju redovni sudovi zakonodavac nije imao, niti je mogao imati u vidu da će tri godine nakon donošenja tog amandmana biti donesen i Zakon, te da je zbog toga u svemu postupio u skladu sa odredbama Zakona jer bi u suprotnom kršio pravne norme, a s obzirom da sudije nisu oslobođene obaveze plaćanja poreza. Apelant smatra i da su se redovni sudovi bavili analizom ustavnih i zakonskih odredbi, te iskazali pravni stav za koji apelant smatra da je u cjelini sporan i koji se ne može prihvatiti kao osnovan.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da je postupak vođen u skladu s relevantnim propisima i da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

13. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana jer nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

V. Relevantni propisi

14. U Ustavu FBiH relevantne odredbe glase:

C. SUDSKA VLAST FEDERACIJE

3. Ustavni sud

Član 11.

Kad Vrhovni sud, Sud za ljudska prava ili kantonalni sud, u toku postupka koji se vodi pred sudom, smatraju da odgovarajući zakon nije u skladu sa ovim ustavom, obustavit će postupak i predočiti predmet Ustavnom sudu u skladu sa članom IV. C. 10.(3).

Član 12.

Odluke Ustavnog suda konačne su i obavezujuće, posebno kada:

a) Sud rješava spor u skladu sa članom IV. C. 10. (1). Sve strane u sporu moraju poštovati tu odluku i pridržavati se naredbi Suda izdatih u toku ili na kraju postupka;

b) Sud utvrdi da zakon, usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis Federacije ili bilo kojeg kantona ili općine nije u skladu sa ovim ustavom. Taj ili drugi propis neće se primjenjivati, odnosno stupiti na snagu, osim ukoliko se izmijeni na način koji propiše Sud ili ukoliko Sud ne utvrdi prijelazna rješenja, koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci.

c) Sud odluči o ustavnom pitanju koje mu je predočeno u skladu sa članom IV. C. 10. (3). Odluka Ustavnog suda bit će obavezujuća za sud koji je predočio pitanje u odnosu na postupak tokom kojeg je pitanje pokrenuto i imat će djejstvo utvrđeno pod (b).

15. Amandman CVI na Ustav FBiH ("Službene novine FBiH" broj 72/05) glasi:

Iza člana IX.11.e, dodaje se novi član IX.11.f, koji glasi:

"član 11.f

(1) Kao izuzetak od načela iz stava 1. člana IV.C.7, stava 3. člana V.4.11 i stava 4. člana VI.7 ovog Ustava, plaća i/ili druge naknade sudiji mogu biti umanjeni zakonom donesenim do 10. januara 2006. godine.

(2) Umanjenje iz stava 1. ovog člana može se izvršiti samo jednom.

(3) Stavovi 1. i 2. ovog člana ne mogu se tumačiti tako da je na bilo koji način ili u bilo kojem obliku, direktno ili indirektno, dozvoljeno neko drugo umanjenje plaće i/ili drugih naknada sudiji zaštićenih stavom 1. člana IV.C.7, stavom 3. člana V.4.11 i stavom 4. člana VI.7 ovog Ustava."

16. U Zakonu o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 22/09) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 1. tač. a) i f)

Osnovna mjesečna plaća sudija

1. Osnovna mjesečna plaća sudija iznosi:

a) za sudije općinskih sudova: 2.400 KM,

f) za sudije kantonalnih sudova: 3.000 KM.

Član 5.
Dodatak na radni staž

Osnovna mjesečna plaća svakog sudije i tužioca iz člana 2. odnosno 3. ovog Zakona i stručnog saradnika iz člana 4. povećava se za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, najviše do 40 godina.

17. U Zakonu o porezu na dohodak u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 10/08) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Porezom na dohodak oporezuju se dohoci koje poreski obveznik ostvari od:

1) nesamostalne djelatnosti;

Član 9.

Porez na dohodak plaća se po stopi od 10%.

Član 10. stav 1.

(1) Prihodom od nesamostalne djelatnosti smatra se: bruto plaća koju zaposleniku isplaćuje poslodavac na osnovu ugovora o radu, odnosno radnog odnosa ili daje u stvarima, koristima, protuuslugama i/ili u vidu premija i drugih prihoda za rad obavljen prema njegovim uputama, osim prihoda iz čl. 5. i 6. ovog Zakona.

Član 11.

Rashodima koji se oduzimaju od prihoda prilikom utvrđivanja dohotka od nesamostalne djelatnosti smatraju se uplaćeni obavezni doprinosi iz plaće, i to doprinos za:

1) penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: PIO);

2) zdravstveno osiguranje;

3) osiguranje od nezaposlenosti.

Član 27.

(1) Akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti obračunava se i obustavlja pri svakoj isplati plaće i/ili oporezive naknade prema propisima koji se primjenjuju na dan isplate, a uplaćuje se istog dana ili prvog narednog dana po izvršenoj isplati plaće i/ili oporezive naknade.

(2) Obračun, obustavu i uplatu akontacije poreza na dohodak od nesamostalne djelatnost vrši poslodavac ili sam obveznik poreza. Obveznik poreza na dohodak je zaposlenik.

(3) Akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti, koji se ostvaruje kod poslodavca kojem je zaposlenik dostavio svoju poreznu karticu, obračunava se mjesečno od porezne osnovice koju čine svi oporezivi prihodi od nesamostalne djelatnosti koje je zaposlenik ostvario kod tog poslodavca u tom mjesecu, a umanjeni za plaćene rashode iz člana 11. ovog Zakona i za iznose mjesečnih ličnih odbitaka iz člana 24. st. (1) i (2) ovog Zakona primjenom stope iz člana 9. ovog Zakona.

(4) Akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti, koji se ostvaruje kod poslodavca kojem zaposlenik nije dostavio svoju poreznu karticu, obračunava se mjesečno od porezne osnovice koju čine svi oporezivi prihodi od nesamostalne djelatnosti koje je zaposlenik ostvario kod tog poslodavca u tom mjesecu, umanjeni za plaćene rashode iz člana 11. ovog Zakona primjenom stope od 10%.

18. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 17. stav 1.

(1) Svaki sud tokom cijelog postupka, po službenoj dužnosti pazi na svoju stvarnu nadležnost.

Član 27.

U parničnom postupku sudovi sude u granicama svoje stvarne nadležnosti određene ovim ili drugim zakonom Federacije, odnosno zakonom kantona.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 263823 13 Rsž od 26. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. januara 2014. godine, a apelacija je podnesena 3. marta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. U vezi s tim, s obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da državni organi i javna vlast ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom prekršena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da su osnovana potraživanja tužiteljice - sutkinje Kantonalnog suda u vezi s isplatom razlike između isplaćene umanjene plaće obračunate nakon donošenja Zakona o porezu na dohodak i plaće koja je prije toga isplaćivana tužiteljici. Redovni sudovi su se tom prilikom pozvali na odredbe Amandmana LX i CVI na Ustav FBiH i Zakona koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke, ističući da: "Zakon o porezu na dohodak nije usaglašen sa navedenim amandmanima na Ustav FBiH, te kako je morao biti usaglašen, budući da je Ustav FBiH najviši pravni akt, to nije osnovano apelantovo pozivanje na obaveznu primjenu odredaba Zakona o porezu na dohodak u odnosu na sudije navedenog suda."

29. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, i to u Odluci broj AP 2840/13 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2840/13 od 12. februara 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci je istaknuto da je ZPP-om propisana stvarna nadležnost sudova na teritoriji FBiH (član 27. ZPP), te da su redovni sudovi, po službenoj dužnosti, u toku cijelog postupka obavezni da paze na svoju stvarnu nadležnost (član 17. stav 1. ZPP). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je citiranim odredbama Ustava FBiH propisana nadležnost Ustavnog suda FBiH, koja, između ostalog, podrazumijeva i njegovu nadležnost da ocjenjuje usaglašenost zakona sa Ustavom FBiH u slučaju kada Vrhovni sud, Sud za ljudska prava ili kantonalni sud, u toku postupka koji se vodi pred nekim od tih sudova, smatraju da odgovarajući zakon nije u skladu sa Ustavom FBiH, te da će ti sudovi u takvoj situaciji obustaviti postupak i predočiti predmet Ustavnom sudu FBiH u skladu sa članom IV.C.10.(3).

30. Dalje, Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da "su sudovi u redovnom postupku dužni primijeniti pozitivne propise, a ako im se u postupku postavi pitanje pravne valjanosti ili ustavnosti određenog općeg pravnog akta, onda to pitanje mogu proslijediti nadležnom sudu, u konkretnom slučaju Ustavnom sudu Republike Srpske, što nije učinjeno. Ustavni sud, također, ukazuje da ovakvo ad hoc ocjenjivanje pravne valjanosti propisa od redovnih sudova ne samo da nije zakonito već nije ni u skladu sa ustavnim principom vladavine prava iz člana I/2. Ustava BiH i u njega inkorporiranom principu pravne sigurnosti" (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1603/05 od 21. decembra 2006. godine, tačka 37, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

31. U kontekstu navedenog Ustavni sud je u Odluci broj AP 2840/13 naveo da zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da su se redovni sudovi u postupku ocjenjivanja osnovanosti tužbenih zahtjeva tužilaca, nesumnjivo, bavili ocjenom saglasnosti odredaba Zakona o porezu na dohodak s citiranim amandmanima na Ustav FBiH, a na šta osnovano ukazuje apelant u predmetnim apelacijama. Naime, iz osporenih presuda nesporno proizlazi da su redovni sudovi osnovanost potraživanja tužilaca utvrdili na osnovu svog zaključka koji, u suštini, glasi da: "Zakon o porezu na dohodak nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH, koji eksplicitno propisuje zabranu smanjenja plaća sudijama, iako bi to morao biti, te da iz tog razloga nije bilo moguće primijeniti navedeni zakon na sudije kantonalnog suda i vršiti umanjenje plaća u visini od 10% po osnovu poreza na dohodak." Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju može, mutatis mutandis, primijeniti citirani stav iskazan u Odluci Ustavnog suda broj AP 1603/05 budući da se i u predmetnim postupcima pred redovnim sudovima postavilo pitanje pravne valjanosti, preciznije rečeno, usklađenosti zakona koji je trebalo primijeniti sa odredbama Ustava FBiH. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, samostalno izvodeći zaključak o (ne)saglasnosti odredaba Zakona o porezu na dohodak sa Ustavom FBiH i na takvom zaključku zasnivajući pravo tužilaca na potraživanja koja su postavili u tužbenim zahtjevima, arbitrarno primijenili materijalno pravo jer su izašli van okvira svoje stvarne nadležnosti s obzirom na to da, kako je već rečeno, niti jednom zakonskom niti ustavnom odredbom nije propisana mogućnost da redovni sudovi u postupcima koje vode vrše ocjenu usaglašenosti nekog zakona sa bilo kojim ustavom, pa tako ni sa Ustavom FBiH.

32. Pored navedenog, Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj AP 2840/13 naveo i da podsjeća da niti jednom odredbom Zakona o porezu na dohodak nije predviđena mogućnost isključivanja bilo koje kategorije zaposlenih iz obaveze plaćanja poreza na dohodak, pa tako ni obaveze da ga plaćaju sudije, između ostalog, i kantonalnih sudova, niti je propisana bilo kakva drugačija procedura naplate ovog poreza od navedene kategorije zaposlenih. Međutim, to ne znači da su njegovu eventualnu neusaglašenost sa Ustavom FBiH mogli utvrđivati redovni sudovi u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je nesporno da su redovni sudovi ti koji primjenjuju materijalno pravo, ali zapaža da iz činjenica konkretnih predmeta proizlazi da se sudovi u osporenim odlukama nisu bavili primjenom materijalnog prava, već ocjenom usaglašenosti relevantnih propisa sa odredbama Ustava Federacije BiH, a nesporno je da takva ocjena nije spadala, niti spada u njihovu stvarnu nadležnost. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra osnovanim apelantove navode da su redovni sudovi arbitrarno primijenili pravo kada su, odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice, zaključili da Zakon o porezu na dohodak nije usaglašen sa odredbama Ustava, te da su iz tog razloga potraživanja tužiteljice osnovana.

33. S obzirom da se i u konkretnom slučaju radi o istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji, a što je vidljivo iz činjenica predmeta prezentiranih u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da je i u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

34. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno na primjenu prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da razmatra navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na primjenu procesnog prava kada su redovni sudovi, odlučujući u parničnom postupku radi naknade razlike plaća, izašli van okvira svoje stvarne nadležnosti i bavili se ocjenom saglasnosti Zakona o porezu na dohodak sa Ustavom FBiH, a što je u nadležnosti Ustavnog suda FBiH.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.