Službeni glasnik BiH, broj 77/26

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U-5/26, rješavajući zahtjev Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (sutkinja Silvana Brković-Mujagić), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je

ODLUKU


O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odlučujući o zahtjevu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (sutkinja Silvana Brković-Mujagić) za ocjenu kompatibilnosti člana 12. stav (1) tačka c) i stav (3) i člana 13. stav (4) Zakona o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik Bosne i

Hercegovine" br. 59/09 i 66/16),

utvrđuje se da su član 12. stav (1) tačka c) i stav (3) i član 13. stav (4) Zakona o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 59/09 i 66/16) u skladu sa članom I/2. u vezi sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (sutkinja Silvana Brković-Mujagić; u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 22. januara 2026. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti člana 12. stav (1) tačka c) i stav (3) i člana 13. stav (4) Zakona o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 59/09 i 66/16) sa članom I/2. u vezi sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva je 6. marta 2026. godine urgirao donošenje odluke o zahtjevu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Dom naroda) i Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predstavnički dom) zatraženo je 29. januara 2026. godine da dostave odgovore na zahtjev.

3. Predstavnički dom je 16. februara 2026. godine dostavio odgovor na zahtjev, a Dom naroda 4. juna 2026. godine.

III. Zahtjev

a) Uvodne napomene

4. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj U-7/21 od 23. septembra 2021. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 63/21 od 15. oktobra 2021. godine) kojom je utvrdio da Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 72/05, 22/09, 27/12, 55/13 i 55/17, u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama sudija FBiH), zbog toga što ne sadrži odredbe o naknadama na ime dežurstva/pripravnosti, nije u skladu sa čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), članom 1. Protokola 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt), te naložio njegovo usklađivanje. Nakon toga, Ustavni sud je donio Rješenje o neizvršenju broj U-7/21 od 6. jula 2022. godine kojim je utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Parlament FBiH) nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj U-7/21, te je odredio način njenog izvršenja tako što će se, dok Parlament FBiH ne izvrši ovu odluku, Zakon o plaćama sudija FBiH u pogledu naknada na ime dežurstva/pripravnosti primjenjivati u skladu s navedenom odlukom, standardima iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije te praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Ustavni sud je to rješenje dostavio Tužilaštvu Bosne i Hercegovine.

5. Zakon o plaćama sudija FBiH je dopunjen donošenjem Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o plaćama sudija FBiH ("Službene novine FBiH" broj 61/22 od 3. augusta 2022. godine) tako što je članom 6e. propisano da sudijama u općinskom i kantonalnom sudu i tužiocima u kantonalnom tužilaštvu pripada naknada na osnovu vremena provedenog u obaveznom dežurstvu ili pripravnosti za rad srazmjerno vremenu trajanja obaveznog dežurstva ili pripravnosti za rad.

6. Na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Građansko odjeljenje) održanoj 9. jula 2025. godine usvojeno je pravno shvatanje:

Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine kojom je utvrđeno da zakon nije u skladu sa odredbom člana II.4. Ustava Bosne i Hercegovine (nediskriminacija), ne isključuje pravo osobe koja smatra da je diskriminisana takvim postupanjem zakonodavca, da na osnovu odredaba Zakona o zabrani diskriminacije, traži utvrđenje postojanja diskriminacije i u periodu prije donošenja odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, kao i naknadu štete zbog tako učinjene diskriminacije. Član 1. stav (2), član 6., član 11. stav (1) i član 12. stav (1) tačka a) i c) i stav (3) Zakona o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik BiH" br. 59/09 i 66/16, dostupno na https://vsud-fbih.pravosudje.ba/vstvfo-api/vijest/download/150666, preuzeto 3. juna 2026. godine).

b) Predmet povodom kojeg je zahtjev pokrenut

7. Tužioci (sudije prekršajnog odjeljenja općinskog suda) su 14. decembra 2021. godine podnijeli tužbu protiv FBiH kojom su zatražili da se utvrdi diskriminacija jer za poslove na radnim mjestima koja obavljaju i za koja je predviđena obaveza pripravnosti tužena nije propisala naknadu za pripravnost. Presudom Općinskog suda u Visokom broj 41 0 p 090886 21 P od 14. jula 2023. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 090886 23 Gž od 3. januara 2024. godine, utvrđeno je da su tužioci diskriminirani nepropisivanjem naknade za pripravnost od tužene sve do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama sudija FBiH. Tužiocima je dosuđena naknada materijalne štete po članu 12. stav (1) tačka c) Zakona o zabrani diskriminacije za vrijeme od 15. novembra 2019. godine do 4. augusta 2022. godine, tj. i za vrijeme prije donošenja odluke Ustavnog suda broj U-7/21 od 23. septembra 2021. godine (vidi tačku 4. ove odluke).

8. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je Presudom broj 41 0 P 090886 24 Rev od 19. septembra 2024. godine ukinuo drugostepenu presudu u dijelu određivanja perioda za koji je tužiocima dosuđeno obeštećenje zbog diskriminacije te, u vezi s tim, i u dijelu visine naknade štete. U preostalom dijelu u kojem je odlučeno o diskriminaciji revizija je odbijena kao neosnovana (presuda je u tom dijelu osporena apelacijom u predmetu broj AP-5082/24). Vrhovni sud je u odnosu na ukidanje presude Kantonalnog suda obrazložio da iz odredbe člana 61. Pravila Ustavnog suda proizlazi da odluke Ustavnog suda djeluju, odnosno obavezujuće su od dana objavljivanja odluke u službenom glasniku, a što je potvrđeno u više odluka toga suda kojim je tretirano pitanje vremenskog djelovanja odluka ustavnih sudova (AP-3519/11, AP-3322/17, AP3530/14). Zatim je naveo da se prvostepena i drugostepena presuda ne zasnivaju na navedenom pravilu o vremenskom djelovanju odluka ustavnih sudova. Utvrđenje diskriminacije tužilaca, kako je navedeno, proizlazi iz razloga za utvrđenje neustavnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca, koji je do dana objave Odluke Ustavnog suda broj U-7/21 bio ustavan, iz čega slijedi da sudovi nisu imali pravni osnov za utvrđivanje diskriminacije za tužioce prije objave navedene odluke, odnosno nisu imali pravni osnov za dosuđivanje obeštećenja na ime izvršene diskriminacije.

9. Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu tako što su odbijeni tužbeni zahtjevi u tom dijelu. Tužioci su podnijeli reviziju protiv drugostepene presude pozivajući se, između ostalog, na pravno shvatanje Građanskog odjeljenja (vidi tačku 6. ove odluke). Predmet se kod Vrhovnog suda vodi pod brojem 41 0 P 090886 26 Rev 2.

c) Navodi iz zahtjeva

10. Podnosilac zahtjeva traži ocjenu kompatibilnosti člana 12. stav (1) tačka c) i stav (3) i člana 13. stav (4) Zakona o zabrani diskriminacije sa članom I/2. u vezi sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, navodi da navedene odredbe ne propisuju razlikovanje između normativne i faktičke diskriminacije, pa slijedom toga ne daju uputstva za postupanje i odlučivanje redovnih sudova o zahtjevima za obeštećenje za povrede nanesene žrtvama diskriminacije koje proizlaze iz zakona u periodu prije objave odluke kojom je Ustavni sud utvrdio da taj zakon ima diskriminatoran karakter, te da je shodno tome neustavan. Smatra da nepredviđanje ispunjenosti uvjeta za obeštećenje i vremena do kojeg obeštećenje dospijeva kod normativne diskriminacije, uz predviđeno pravo na obeštećenje kod bilo koje diskriminacije, ima za posljedicu pravnu prazninu usljed koje nije jasno kakvo (koliko vremenski) pravo imaju oštećeni koji su normativno diskriminirani. Također smatra da je nejasno da li redovni sudovi imaju osnov da u takvim situacijama odlučuju prema općim pravilima, kako to propisuju osporene odredbe Zakona o zabrani diskriminacije, ili ih obavezuju odluke Ustavnog suda kako u pogledu utvrđenja diskriminatorne prirode propisa tako i u pogledu toga da li takva utvrđenja imaju djelovanje ex tunc ili ex nunc. Smatra da zbog toga dolazi do različitog postupanja, što narušava pravnu sigurnost kao osnovni segment vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s navedenim, podnosilac zahtjeva prvo ukazuje na stav Vrhovnog suda iz Odluke broj 65 0 P 829615 20 Spp od 15. decembra 2020. godine u kojem je, između ostalog, navedeno da "sud je nadležan utvrditi postojanje sistemske diskriminacije u parničnom postupku, sukladno Zakonu o zabrani diskriminacije", kao i na pravno shvatanje Građanskog odjeljenja navedenog u tački 6. odluke. Dalje, ukazuje na stavove Ustavnog suda u odlukama br. U-18/25 i AP-1603/05, te da je, nakon objave Odluke broj U-18/25, na sjednici Vrhovnog suda većinom glasova donesena odluka kojom se odbija prijedlog za izmjenu pravnog shvatanja tako da se pravno shvatanje Vrhovnog suda usaglasi s obaveznim i konačnim odlukama Ustavnog suda. Iz navedenog, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, proizlazi da je Vrhovni sud ustanovio retroaktivno djelovanje odluka Ustavnog suda kojim se propis proglašava neustavnim primjenom člana 12. Zakona o zabrani diskriminacije; tačnije, Vrhovni sud je odlučio o vremenskom djelovanju odluka Ustavnog suda.

11. Obrazlažući zahtjev, podnosilac zahtjeva ukazuje da Zakon o zabrani diskriminacije ne pravi razliku između normativne i faktičke diskriminacije, usljed čega redovni sudovi tumače da mogu utvrđivati normativnu i faktičku diskriminaciju na jednak način te određivati obeštećenje za bilo koju vrstu diskriminacije po općim pravilima. U vezi s tim, obrazlaže da normativna diskriminacija znači da pojedinačni ili opći pravni akt subjektima na koje se odnosi daje različita prava polazeći od nekog nedopuštenog oblika diskriminacije, dok faktička diskriminacija znači postupanje u praksi na različit način iz nekog nedopuštenog oblika diskriminacije. Dalje obrazlaže da su članom 13. stav (4) Zakona o zabrani diskriminacije određeni rokovi od tri odnosno pet godina za podnošenje tužbe iz člana 12. navedenog zakona, što znači da je moguće da se u tom periodu vršila diskriminacija i da se za nju podnosi tužba. Također ukazuje da se, prema relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima, šteta dosuđuje od momenta nastanka, pa se šteta može dosuđivati i retroaktivno. Međutim, kako ističe podnosilac zahtjeva, odluke Ustavnog suda kojima je utvrđeno da je zakonska norma neustavna zbog diskriminatornog karaktera nemaju retroaktivno djelovanje, kako je istaknuto u više odluka Ustavnog suda. Stoga podnosilac zahtjeva smatra da se postavlja pitanje da li diskriminirana lica imaju pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete za vrijeme i prije objave takve odluke Ustavnog suda. U vezi s tim, ističe da član 12. stav (1) tačka c) i stav (3) i član 13. stav (4) Zakona o zabrani diskriminacije ne propisuju postupanje i odlučivanje u situacijama u kojima Ustavni sud utvrđuje diskriminatorni karakter pravne norme ocjenom ustavnosti pravne norme (normativna diskriminacija). Dalje ističe da navedene odredbe propisuju pravo na naknadu štete iz bilo kojeg oblika diskriminacije prema pravilima parničnog postupka. Smatra da zakonsko nepropisivanje postupanja i odlučivanja u situacijama diskriminacije iz osnova normativne diskriminacije koju su utvrdili ustavni sudovi ima za posljedicu pravnu prazninu usljed koje dolazi do postupanja na različite načine, što narušava pravnu sigurnost i direktno je suprotno vladavini prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Također ističe da su, u skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće, pa je upravo takav karakter ustavnih odluka bilo potrebno "ugraditi" u konkretna zakonska rješenja jasnim propisivanjem postupanja redovnih sudova, odnosno koja prava imaju tužioci u takvim situacijama u odnosu na vrijeme od kada imaju pravo na obeštećenje. Tvrdi da okolnost da nije propisana razlika između normativne i faktičke diskriminacije, nadležnost za postupanje i vrijeme za obeštećenje ima za posljedicu da o normativnoj diskriminaciji odlučuju uporedo i na različite načine redovni i ustavni sudovi, što je direktno suprotno pravnoj sigurnosti, odnosno vladavini prava.

12. Podnosilac zahtjeva također ukazuje na postojanje pravne pretpostavke da je "propis" ustavan sve dok Ustavni sud ne odluči drugačije, odnosno da se takav propis ima primjenjivati onako kako glasi sve dok ga zakonodavni organ ne izmijeni ili ukine ili dok ustavni sud ne odluči o njegovoj eventualnoj neustavnosti. U tom pogledu ističe da član 12. stav (1) tačka c) i stav (3) i član 13. stav (4) Zakona o zabrani diskriminacije dopuštaju sudovima da svojim tumačenjem odrede retroaktivno djelovanje pri dosuđivanju obeštećenja prilikom utvrđivanja normativne diskriminacije, što je u direktnoj suprotnosti s načelom pravne sigurnosti iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i konačnim i obavezujućim karakterom odluka Ustavnog suda iz člana VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva ukazuje na odluke Ustavnog suda br. AP-3742/12, AP-3424/20, AP-4906/18, AP-4148/12 i AP-3322/17 u kojima je izražen stav da konkretne odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i Ustavnog suda nemaju retroaktivno djelovanje. Također ukazuje na uporednu sudsku praksu Republike Hrvatske i presudu Evropskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske koja se odnosi na važenje odluka i nadležnost ustavnog suda. Osim toga, navodi i različite primjere iz prakse Vrhovnog suda i Suda Bosne i Hercegovine u pogledu utvrđivanja normativne diskriminacije i retroaktivnog obeštećenja.

13. Podnosilac zahtjeva u urgenciji navodi da je na sjednici Građanskog odjeljenja od 17. februara 2026. godine ponovo usvojeno shvatanje za utvrđivanje (normativne) diskriminacije u predmetima u kojima su tužioci i sudije tužili precizirani kanton zbog pripravnosti. Ističe da nije zanemariv broj predmeta za utvrđenje normativne diskriminacije i retroaktivno plaćanje štete iz diskriminacije koju je utvrdio Ustavni sud, te da sudovi različito postupaju, u smislu da pojedini prate pravno shvatanje Građanskog odjeljenja, a pojedini podnose zahtjeve Ustavnom sudu. U tom pogledu ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj U-11/22 od 14. jula 2022. godine u kojoj je utvrđeno da član 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite nije diskriminatoran, dok su sudovi u redovnim postupcima utvrđivali normativnu diskriminaciju i dosuđivali obeštećenje.

d) Odgovori na zahtjev

14. Ustavnopravna komisija Doma naroda je navela da je jednoglasno odlučila odluku o zahtjevu prepustiti Ustavnom sudu.

15. Ustavnopravna komisija Predstavničkog doma je navela da je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine donijela Zakon o zabrani diskriminacije i da će odluku o ovom sporu donijeti Ustavni sud.

IV. Relevantni propisi

16. Zakon o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik BiH" br. 59/09 i 66/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 1.
(Predmet Zakona)

(1) Ovim zakonom uspostavlja se okvir za ostvarivanje jednakih prava i mogućnosti svim licima u Bosni i Hercegovini i uređuje sistem zaštite od diskriminacije.

(2) U skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim standardima koji se odnose na ljudska prava i osnovne slobode, ovim zakonom utvrđuju se odgovornosti i obaveze zakonodavne, sudske i izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini, kao i pravnih lica i pojedinaca koji vrše javna ovlaštenja (u daljnjem tekstu: nadležne institucije Bosne i Hercegovine), da svojim djelovanjem omoguće zaštitu, promoviranje i stvaranje uslova za jednako postupanje.

Član 2.
(Diskriminacija)

(1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.

(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga.

Član 3.
(Oblici diskriminacije)

(1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim članom 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama.

(2) Posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, ima ili bi imala učinak dovođenja nekog lica ili grupe lica u odnosu na osnove definirane u članu 2. stav (1) ovog zakona u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druga lica.

Član 4.
(Ostali oblici diskriminacije)

(1) Uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekom od osnova iz člana 2. stav (1) ovog zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe i stvaranje zastrašujućeg, neprijateljskog, degradirajućeg, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja.

(2) Seksualno uznemiravanje je svaki oblik neželjenog verbalnog, neverbalnog ili fizičkog ponašanja spolne prirode čiji je cilj ili efekat povreda dostojanstva lica, posebno kada se njime stvara zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

(3) Mobing je oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog.

(4) Segregacija je djelo kojim (fizičko ili pravno) lice odvaja druga lica na osnovu jedne od nabrojanih osnova iz člana 2. ovog zakona, u skladu s definicijom diskriminacije sadržanom u članu 2. ovog zakona.

(5) Izdavanje naloga drugima za vršenje diskriminacije i pomaganje drugima prilikom diskriminacije, poticanje na diskriminaciju smatra se oblikom diskriminacije.

(6) Težim oblikom diskriminacije smatrat će se diskriminacija počinjena prema određenom licu po više osnova iz člana 2. stav (1) ovog zakona (višestruka diskriminacija), diskriminacija počinjena više puta (ponovljena diskriminacija) i diskriminacija koja postoji duže vrijeme (produžena diskriminacija).

Član 6.
(Oblast primjene)

Ovaj zakon primjenjuje se na postupanje svih javnih tijela na nivou države, entiteta, kantona i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, općinskih institucija i tijela, te pravnih lica s javnim ovlaštenjima, kao i na postupanje svih pravnih i fizičkih lica, u svim a posebno u sljedećim oblastima:

a) zapošljavanja, rada i radnih uslova, uključujući pristup zaposlenju, zanimanju i samozapošljavanju kao i radne uslove, naknade, napredovanja u službi i otpuštanja s posla;

b) obrazovanja, nauke i sporta. Dostupnost obrazovanja ne bi trebalo da zavisi od useljeničkog statusa djece ili njihovih roditelja;

c) socijalne zaštite, uključujući socijalno osiguranje, socijalne naknade, socijalnu pomoć (naknade za stanovanje, naknade za mlade, itd.) i način postupanja prema korisnicima socijalne zaštite;

d) zdravstvene zaštite, uključujući dostupnost zaštite i liječenja, i u odnosu na način na koji se pruža zaštita i liječe pacijenti;

e) obuke uključujući početno osposobljavanje i stalno stručno usavršavanje, sve vrste i sve nivoe profesionalnog usmjeravanja, naprednog stručnog usavršavanja, dokvalifikacije i prekvalifikacije, uključujući i sticanje praktičnog radnog iskustva;

f) pravosuđa i uprave, uključujući aktivnosti policije i drugih službenika za provođenje zakona, službenika pogranične kontrole, vojno i zatvorsko osoblje.

Konkretno, sva lica bit će jednaka pred sudovima i tribunalima;

g) stanovanja uključujući pristup stanovanju, uslove stanovanja i raskid ugovora o najmu;

h) javnog informiranja i medija;

i) članstva u profesionalnim organizacijama, uključujući članstvo u organizaciji radnika ili poslodavaca ili u bilo kojoj organizaciji čiji članovi obavljaju neko određeno zanimanje; uključenost u takve organizacije i pogodnosti koje pružaju takve organizacije;

j) roba i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, uključujući npr. prilikom kupovine robe u trgovini, prilikom podnošenja molbe za zajam u banci i u odnosu na pristup diskotekama, kafićima i restoranima;

k) obavljanja privredne djelatnosti, uključujući pravo o tržišnoj konkurenciji, odnose između preduzeća i odnose između preduzeća i države;

l) učešća u kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu;

m) jednakom učešću u javnom životu svih građana;

n) porodice, pri čemu će bračni drugovi uživati potpunu jednakost prava kao i odgovornosti u pogledu bračne zajednice, tokom trajanja bračne zajednice i njene rastave uključujući i prava i odgovornosti u pogledu podizanja djece, u skladu s odredbama porodičnog zakona;

o) prava djeteta, uključujući one mjere zaštite koje su potrebne shodno njihovom statusu maloljetnika, od strane njihove porodice, društva i države.

Član 11. stav (1)
(Zaštita u postojećim postupcima)

(1) Svako lice ili grupa lica koja smatra da je diskriminirana može tražiti zaštitu svojih prava putem postojećih sudskih i upravnih postupaka.

Član 12. st. (1), (2) i (3)
(Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije)

(1) Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašteni su da podnesu tužbu i traže:

a) utvrđivanje da je tuženi povrijedio tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je preduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije);

b) zabranu preduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njene posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije);

c) da se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim zakonom (tužba za naknadu štete);

d) da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima.

(2) Zahtjevi iz stava (1) ovog člana mogu se istaknuti zajedno sa zahtjevima za zaštitu drugih prava o kojima se odlučuje u parničnom postupku ako su svi zahtjevi u međusobnoj vezi, bez obzira na to da li je za te zahtjeve propisano rješavanje u redovnom ili u posebnom parničnom postupku, osim sporova o ometanju posjeda. U tom slučaju primjenjuju se mjerodavna pravila za vrstu spora o kojoj je riječ, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

(3) O tužbama iz stava (1) ovog člana odlučuje nadležni sud primjenjujući odredbe zakona o parničnom postupku koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Član 13.
(Nadležnost, rokovi i izvršenje)

(1) Ako ovim zakonom nije drugačije propisano, a u skladu sa zakonima o sudovima oba entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, za sporove po tužbi iz člana 12. ovog zakona nadležan je u prvom i drugom stepenu, osim suda opće mjesne nadležnosti, i sud na čijem području tužilac ima prebivalište ili boravište, te sud u mjestu u kojem se dogodila šteta ili je počinjena radnja diskriminacije.

(2) U postupcima propisanim u članu 12. ovog zakona uvijek je dozvoljena revizija.

(3) Po osnovu tužbenog zahtjeva iz člana 12. tačka b) i d) ovog zakona nadležni sud može odlučiti da žalba ne zadržava izvršenje ili određuje kraći rok za ispunjenje radnje koja je naložena tuženom.

(4) Rok za podnošenje tužbe na osnovu člana 12. ovog zakona je tri godine od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najduže pet godina od dana učinjenja povrede. U slučaju kontinuirane diskriminacije, rok se računa od dana posljednje učinjene radnje. Rokovi se ne računaju u slučajevima sistemske diskriminacije. Rok za podnošenje zahtjeva za reviziju iznosi tri mjeseca od dana uručenja drugostepene presude.

17. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 94/14 – prečišćeni tekst, 47/23 i 41/24) u relevantnom dijelu glase:

Član 61.
(Djelovanje odluka o zahtjevu)

(1) Ustavni sud odlukom kojom usvaja zahtjev odlučuje o njenom pravnom djelovanju (ex tunc, ex nunc).

(2) Odlukom kojom se utvrđuje nesaglasnost iz člana VI/3.a) i VI/3.c) Ustava Ustavni sud može u cijelosti ili djelimično ukinuti opći akt ili njegove pojedine odredbe.

(3) Ukinuti opći akt, odnosno njegove ukinute odredbe prestaju važiti narednog dana od dana objavljivanja odluke Ustavnog suda u "Službenom glasniku BiH".

(4) Izuzetno, Ustavni sud može odlukom kojom se utvrđuje nesaglasnost iz člana VI/3.a) i VI/3.c) Ustava odrediti rok za usaglašavanje koji ne može biti duži od šest mjeseci.

(5) Ako se u ostavljenom roku iz stava (4) ovog člana ne otkloni utvrđena nesaglasnost, Ustavni sud će svojom odlukom utvrditi da nesaglasne odredbe prestaju važiti.

(6) Narednog dana od dana objavljivanja odluke iz stava (4) ovog člana u "Službenom glasniku BiH" prestaju važiti nesaglasne odredbe.

Član 65.
(Pravne posljedice odluke o zahtjevu)

Svako kome je povrijeđeno pravo konačnim ili pravomoćnim pojedinačnim aktom, donesenim na osnovu odredaba koje su prestale važiti u smislu člana 61. ovih pravila, ima pravo da zatraži od nadležnog organa izmjenu tog pojedinačnog akta, a nadležni organ je obavezan da ponovi postupak i uskladi akt sa odlukom Ustavnog suda.

Član 66.
(Rok za podnošenje prijedloga)

Prijedlog za izmjenu konačnog ili pravomoćnog pojedinačnog akta iz člana 65. ovih pravila može se podnijeti u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja odluke Ustavnog suda u "Službenom glasniku BiH", ako od donošenja akta do donošenja odluke Ustavnog suda nije proteklo više od pet godina.

V. Dopustivost

18. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

19. Član VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.

20. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (sutkinja

Silvana Brković-Mujagić), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7–14, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11). Također, Ustavni sud zapaža da se zahtjevom traži ocjena kompatibilnosti člana 12. stav (1) tačka c) i stav (3) i člana 13. stav (4) Zakona o zabrani diskriminacije s odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, te da od važenja tih odredbi zavisi odluka redovnog suda u postupku. Iz toga slijedi da nesporno postoji nadležnost Ustavnog suda za odlučivanje iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoje drugi razlozi nedopustivosti iz člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga Ustavni sud smatra da su ispunjeni uvjeti za razmatranje merituma predmeta.

VI. Meritum

21. Podnosilac zahtjeva smatra da član 12. stav (1) tačka c) i stav (3) i član 13. stav (4) Zakona o zabrani diskriminacije nisu u skladu sa članom I/2. u vezi sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

22. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Član I
Bosna i Hercegovina

2. Demokratska načela

Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.

Član VI
Ustavni sud

5 . Odluke

Odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

23. Član 12. stav (1) tačka c) i stav (3) i člana 13. stav (4) Zakona o zabrani diskriminacije glasi:

Član 12. stav (1) tačka c) i stav (3)

(Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije)

(1) Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašteni su da podnesu tužbu i traže:

c)) da se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim zakonom (tužba za naknadu štete);

3. O tužbama iz stava (1) ovog člana odlučuje nadležni sud primjenjujući odredbe zakona o parničnom postupku koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Član 13. stav (4)
(Nadležnost, rokovi i izvršenje)

4. Rok za podnošenje tužbe na osnovu člana 12. ovog zakona je tri godine od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najduže pet godina od dana učinjenja povrede. U slučaju kontinuirane diskriminacije, rok se računa od dana posljednje učinjene radnje. Rokovi se ne računaju u slučajevima sistemske diskriminacije. Rok za podnošenje zahtjeva za reviziju iznosi tri mjeseca od dana uručenja drugostepene presude.

24. Ustavni sud primjećuje da podnosilac zahtjeva smatra da član 12. stav (1) tačka c) i stav (3) i član 13. stav (4) Zakona o zabrani diskriminacije nisu usklađeni sa članom I/2. u vezi sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine jer ne pojašnjavaju nadležnost redovnih sudova da presuđuju o posebnim tužbama radi zaštite od diskriminacije u slučaju kada je Ustavni sud svojom odlukom utvrdio da određena odredba općeg pravnog akta ima diskriminatoran karakter. Dalje, podnosilac zahtjeva ističe da navedene odredbe ne propisuju da li redovni sudovi mogu utvrđivati diskriminatornost odredbe zakona po osnovu člana 2. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije i prije nego što Ustavni sud odluči da li takva odredba krši ustavnu klauzulu o zabrani diskriminacije. U tom kontekstu podnosilac zahtjeva navodi da redovni sudovi postupaju različito, odnosno da pojedini sudovi dosuđuju naknadu po osnovu diskriminacije i prije donošenja odluke Ustavnog suda, dok pojedini sudovi ne. U prilog svojim tvrdnjama podnosilac zahtjeva ukazuje na pravno shvatanje Građanskog odjeljenja navedeno u tački 6. odluke kojim je, prema njegovom mišljenju, primjenom člana 12. Zakona o zabrani diskriminacije ustanovljeno retroaktivno djelovanje odluka Ustavnog suda kojim se propis proglašava neustavnim.

25. Ustavni sud najprije ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine tumačio na način da uključuje načelo vladavine prava. Kao što je Ustavni sud naglasio u navedenoj praksi, načelo vladavine prava nije ograničeno samo na formalno poštovanje ustavnosti i zakonitosti, već zahtijeva da svi pravni akti (zakoni, propisi i sl.) imaju određen sadržaj, odnosno kvalitet primjeren demokratskom sistemu, tako da služe zaštiti ljudskih prava i sloboda u odnosima građana i tijela javne vlasti u okviru demokratskog političkog sistema (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-21/25 od 22. januara 2026. godine, tačka 23. s referencama na drugu praksu Ustavnog suda, dostupno na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud je naglasio da standard kvaliteta zakona traži da zakonska odredba bude dostupna licima na koja se primjenjuje (transparentnost) i da bude za njih predvidiva, to jest dovoljno jasna i precizna da oni mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze do stepena koji je razuman u datim okolnostima kako bi se prema njima mogli ponašati (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-15/18 od 29. novembra 2018. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud naglašava da načelo vladavine prava podrazumijeva da svi zakoni i drugi propisi, kao i postupci institucija i predstavnika države moraju biti u skladu s ustavom. Osim toga, to načelo zahtijeva da svi entitetski i kantonalni ustavi, zakoni i drugi propisi koji se donose moraju biti usklađeni s ustavnim načelima. To dalje znači da pravni sistem počiva na hijerarhiji pravnih akata, počevši od ustava kao najvišeg pravnog akta pa do podzakonskih akata (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. U-21/16 od 1. juna 2017. godine, tačka 19. i U-6/06 od 29. marta 2008. godine, tačka 22).

26. Također, Ustavni sud podsjeća da tumačenje člana VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 72. Pravila Ustavnog suda ukazuje na to da se ustavna načela konačnosti i obaveznosti odluka Ustavnog suda ostvaruju kroz tri pravne obaveze iz člana 72. Pravila Ustavnog suda, a to su obaveze poštovanja, provođenja i izvršenja odluka Ustavnog suda. Poštovanje odluka Ustavnog suda odnosi se na opću obavezu svih fizičkih i pravnih lica da priznaju konačnost i obavezujući karakter odluka Ustavnog suda. To znači da se odluke ne mogu ignorirati ili osporavati drugim pravnim sredstvima, osim kada su ispunjeni uvjeti za njihovo preispitivanje. Provođenje odluka Ustavnog suda spada u nadležnosti svih tijela javnih vlasti koja su dužna da preduzimaju pravne korake kako bi odluke proizvele pravne efekte u praksi. Ta obaveza je naročito relevantna za tijela vlasti koja su donijela pravne akte koji su proglašeni neustavnim. Ustavni sud ističe da provođenje njegove odluke ne podrazumijeva samo donošenje novih ili izmjenu postojećih zakonskih i podzakonskih akata već i njihovo provođenje. Za takvo provođenje se ne može smatrati da je ograničeno samo na formalno usklađivanje propisa, već je i dužnost svih tijela vlasti da se suzdrže od bilo kakvih radnji koje bi se zasnivale na pravnom aktu ili odredbi koji su proglašeni neustavnim. Takvo tumačenje proizlazi iz pravne prirode odluka Ustavnog suda kao konačnih i obavezujućih, koje imaju djelovanje erga omnes , a s ciljem očuvanja ustavnih načela vladavine prava, pravne sigurnosti i efektivne zaštite ustavnosti i ljudskih prava. Na kraju, izvršenje odluka Ustavnog suda se konkretno odnosi na mehanizam pravne prisile kada nadležna tijela (izvršna vlast, zakonodavna tijela ili sudovi) ne postupe u skladu s odlukom Ustavnog suda. Pri tome je važno naglasiti da obaveza izvršenja odluka Ustavnog suda obuhvata ne samo izreku nego i obrazloženje, uključujući i pravna shvatanja i razloge na kojima je izreka zasnovana, što je Ustavni sud izričito potvrdio u više navrata (vidi Ustavni sud, Rješenje o neizvršenju broj U-12/24 od 10. jula 2025. godine, tačka 7. s referencama na drugu praksu Ustavnog suda, dostupno na www.ustavnisud.ba).

27. Dovodeći navode podnosioca zahtjeva u vezu s osporenim odredbama, Ustavni sud najprije primjećuje da Zakon o zabrani diskriminacije ne koristi pojmove "normativna i faktička diskriminacija", kako to navodi podnosilac zahtjeva, nego jasno propisuje oblike diskriminacije (vidi tačku 16. ove odluke). Ustavni sud dalje primjećuje da se u suštini postavlja pitanje je li Građansko odjeljenje prilikom donošenja pravnog shvatanja od 9. jula 2025. godine pravilno protumačilo odredbe Zakona o zabrani diskriminacije. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da Zakon o zabrani diskriminacije nastoji da pruži obeštećenje žrtvama bilo kojeg oblika diskriminacije, odnosno obeštećenje je dostupno samo onim licima "koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije". Dalje, Zakonom o zabrani diskriminacije se utvrđuju, između ostalog, i obaveze zakonodavne, sudske i izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini da svojim djelovanjem omoguće zaštitu, promoviranje i stvaranje uvjeta za jednako postupanje. Također, primjenjuje se i na postupanje svih javnih tijela na nivou države, entiteta, kantona i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, između ostalog, u oblasti koja se odnosi na radno pravo, uključujući i naknade iz radnog odnosa (čl. 1. i 6). Odredbama čl. 12. i 13. Zakona o zabrani diskriminacije regulirano je pitanje tužilaca i zahtjeva iz tužbi za zaštitu od diskriminacije, te sadržaja odluka i primjene procesnog prava, stvarne i mjesne nadležnosti, pravnih lijekova, rokova za podnošenje tužbe i izvršenje presude (vidi Relevantne propise). Konkretnije, osporeni član 12. stav (1) tačka c) i stav (3) Zakona o zabrani diskriminacije odnosi se na pravo lica ili grupe lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije da podnesu tužbu i traže naknadu materijalne i nematerijalne štete uzrokovane povredom prava zaštićenih tim zakonom, o kojoj tužbi odlučuje nadležni sud primjenjujući odredbe zakona o parničnom postupku koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je tom odredbom precizirano ko može podnijeti posebnu tužbu za zaštitu od diskriminacije, kojem sudu je podnosi i da u tužbi, pored drugih zahtjeva, može istaći i zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete koju je pretrpio. Članom 13. stav (4) Zakona o zabrani diskriminacije, koji je također osporio podnosilac zahtjeva, precizirani su rokovi za podnošenje takve tužbe i revizije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su tom odredbom precizirani subjektivni i objektivni rokovi u relativno dužem trajanju (tri, odnosno pet godina). Također, i rok za podnošenje revizije je propisan u dužem trajanju od tri mjeseca u odnosu na rok od 30 dana koji je propisan relevantnim procesnim zakonom za druge parnične postupke. Te neutralne odredbe na općenit način propisuju postupak po tužbama za zaštitu od diskriminacije. U navedenim zakonskim odredbama Ustavni sud ne vidi ništa nejasno ili neprecizno što bi moglo dovesti u pitanje standard kvaliteta zakona do te mjere da se može reći da nije u skladu s vladavinom prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga Ustavni sud ne može zaključiti da su osporene odredbe neprecizne, nejasne i nepredvidive, odnosno da nemaju potreban kvalitet zakona.

28. Dalje, podnosilac zahtjeva ukazuje da propuštanje preciziranja uputstava u članu 12. stav (1) tačka c) i stav (3) i člana 13. stav (4) Zakona o zabrani diskriminacije za situaciju postojanja odluke Ustavnog suda kojom je utvrđeno kršenje zabrane diskriminacije zbog nepostojanja ili sadržaja postojeće pravne norme predstavlja pravnu prazninu koja vodi kršenju člana I/2. u vezi sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Razmatrajući te navode, Ustavni sud primjećuje da navedeni članovi, a posebno u osporenom dijelu (član 12. stav (1) tačka c) i stav (3) i član 13. stav (4)), ne sadrže odredbe koje bi izričito regulirale postupanje redovnih sudova u situaciji kada je Ustavni sud donio odluku kojom je utvrdio kršenje zabrane diskriminacije zbog nepostojanja ili sadržaja postojeće pravne norme. Međutim, Ustavni sud smatra da navedena okolnost sama po sebi ne predstavlja pravnu prazninu niti razlog za nekompatibilnost tih odredbi. Naime, nije sporno da je Ustavni sud donio velik broj odluka, posebno u oblasti koja se odnosi na prava nosilaca pravosudnih funkcija, u kojima je utvrđivao da zakoni ili pojedine odredbe nisu u skladu sa zabranom diskriminacije propisanom Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom (vidi, npr. U-22/24 od 29. maja 2025. godine, U-22/22 od 23. marta 2023. godine itd.). U tim odlukama Ustavni sud je dao nalog nadležnim zakonodavnim tijelima da usklade te zakone s relevantnim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije i drugih međunarodnih dokumenata tako što će propisati odredbe kojima se rješava konkretno pravno pitanje. Većina tih odluka je donesena na osnovu nadležnosti iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno kao posljedica različitih sporova pred redovnim sudovima. Takve odluke Ustavnog suda ne predstavljaju odluke koje djeluju inter partes, već odluke koje djeluju erga omnes, pa su redovni sudovi prilikom odlučivanja dužni poštovati odluke Ustavnog suda (vidi tačku 26. odluke). To obuhvata i pitanje djelovanja odluke Ustavnog suda, odnosno da li djeluje ex tunc ili ex nunc. Naime, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 61. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlukom kojom usvaja zahtjev odlučuje o njenom pravnom djelovanju (ex tunc, ex nunc). Dakle, samo Ustavni sud može odlučiti o pravnom djelovanju svojih odluka. Uobičajeno, u predmetima u kojima je Ustavni sud odlučio da zakoni ili pojedine odredbe nisu u skladu sa zabranom diskriminacije propisanom Ustavom Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda djeluju ex nunc (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-3322/17 od 10. septembra 2019. godine, tačka 21. i AP-2656/09 od 5. novembra 2013. godine, tačka 33, dostupne na www.ustavnisud.ba). Samo u iznimnim slučajevima, kada to Ustavni sud odluči i izričito navede u svojoj odluci dajući razloge za takvo odlučenje, odluke Ustavnog suda mogu imati djelovanje ex tunc

. Imajući u vidu da obaveza poštovanja odluka Ustavnog suda i njihovog djelovanja proizlazi iz hijerarhije pravnih propisa i obaveze poštovanja ustavnih, zakonskih i drugih propisa, Ustavni sud smatra da per se nije suprotna Ustavu Bosne i Hercegovine činjenica da nije izričito navedeno u osporenim odredbama postupanje redovnih sudova u situaciji postojanja odluke Ustavnog suda (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-1/25 od 26. marta 2026. godine, tačka 40, dostupna na www.ustavnisud.ba).

29. Ustavni sud u ovom dijelu podsjeća da nije pitanje ustavnosti neodgovarajuća implementacija određenih zakonskih rješenja ako su ta rješenja sama po sebi u skladu s Ustavom. U takvim situacijama, u slučaju zloupotrebe u implementaciji zakonskih odredbi, postoje drugi odgovarajući mehanizmi zaštite. U tom pogledu Ustavni sud naglašava da se pitanje neustavnosti zakonskih odredbi može postaviti samo kada je eventualna neustavnost posljedica samog normativnog sadržaja osporenih odredbi, a ne njihove pogrešne ili proizvoljne primjene u konkretnim slučajevima (vidi, mutatis mutandis, Djelimična odluka o dopustivosti i meritumu broj U-5/16 od 1. juna 2017. godine, tačka 58, dostupna na www.ustavnisud.ba).

30. Ustavni sud naglašava da, shodno ustavnim načelima iz čl. I/2. i VI/5. Ustava Bosne i

Hercegovine na koje je ukazano u tač. 26. i 27. ove odluke, prilikom postupanja u ovakvim predmetima redovni sudovi moraju poštovati i sve druge relevantne propise kojima je reguliran okvir njihovog postupanja. Naime, pravna sigurnost, između ostalog, podrazumijeva i zabranu arbitrarnosti u odlučivanju i postupanju svih organa vlasti koji moraju djelovati isključivo u skladu sa zakonom i u okviru ovlaštenja koja su im zakonom dodijeljena, te postojanje institucionalnih garancija u tom pogledu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-16/08 od 28. marta 2009. godine, tačka 39, dostupna na www.ustavnisud.ba). Odredbe člana 12. stav (1) tačka c) i stav (3) i člana 13. stav (4) Zakona o zabrani diskriminacije daju sudovima određenu slobodu u pogledu toga kako da primjenjuju zakon. Međutim, svi sudovi su dužni da se pridržavaju sudske prakse Ustavnog suda prilikom tumačenja i primjene zakona. Podnosilac zahtjeva posebno ukazuje na nedosljedno postupanje redovnih sudova zbog nepreciznosti odredbi Zakona o zabrani diskriminacije u pogledu tog pitanja, kao i na zauzeto pravno shvatanje Vrhovnog suda (vidi tačku 6. ove odluke), kojim je, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, Vrhovni sud ustanovio retroaktivno djelovanje odluka Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da normativna neodređenost može ostaviti redovnim sudovima određeni prostor za različita tumačenja u pogledu pitanja koja zadiru u ustavnosudsku kontrolu propisa i pravno djelovanje odluka Ustavnog suda. Međutim, zahtjev "predvidivosti" kao segment načela vladavine prava i pravne sigurnosti ne može se smatrati apsolutnim zahtjevom jer nije moguće postići apsolutnu predvidivost pravnih normi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-27/22 od 23. marta 2023. godine, tačka 142, dostupna na www.ustavnisud.ba).

31. U pogledu načina tumačenja odredbi Zakona o zabrani diskriminacije u slučaju postojanja odluke Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na primjer iz svoje prakse, tj. na Odluku broj AP-3274/18 u kojoj je zaključio da nema kršenja prava na pravično suđenje i imovinu kada su redovni sudovi odbili dio tužbenog zahtjeva apelanata za isplatu na ime naknade toplog obroka i troškova prijevoza za period prije donošenja Odluke Ustavnog suda broj U-7/12 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3274/18 od 20. maja 2020. godine, tačka 41, dostupna na www.ustavnisud.ba). Navedeni stavovi Ustavnog suda potvrđeni su i u presudi Evropskog suda po predstavci apelanata iz predmeta broj AP-3274/18 u kojoj je Evropski sud utvrdio da nije došlo do kršenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Pinkas i ostali protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 4. oktobra 2022. godine, predstavka broj 8701/21, tačka 45). Naime, Evropski sud se saglasio sa stavom Ustavnog suda da su osporene odluke bile u skladu s općim pravilom domaćeg ustavnog prava prema kojem odluke kojima se zakon proglašava neustavnim nisu imale retroaktivno djelovanje, te da stoga nisu bile proizvoljne. I u svojoj novijoj praksi Ustavni sud je ostao pri istom stavu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2019/22 od 14. maja 2026. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Iz navedenih primjera slijedi da su ovi redovni sudovi prilikom vođenja postupaka na osnovu odredbi Zakona o zabrani diskriminacije uvažili djelovanje odluke Ustavnog suda i primijenili Zakon o zabrani diskriminacije na način kojim se osigurava poštovanje vladavine prava iz člana I/2. u vezi sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

32. U odnosu na daljnji navod podnosioca zahtjeva da o diskriminaciji zasnovanoj na propisu mogu uporedo odlučivati redovni i ustavni sudovi, Ustavni sud ponavlja da je već zauzeo stav da su sudovi, prilikom tumačenja i primjene prava, odnosno Zakona o zabrani diskriminacije, dužni poštovati ustavnu nadležnost Ustavnog suda i konačnost i obaveznost odluka Ustavnog suda zajamčenu članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi dosljedno naglašavao da su sudovi kao dio sudske vlasti u redovnom postupku dužni primijeniti pozitivne propise koji su na pravnoj snazi. Ukoliko im se u postupku postavi pitanje pravne valjanosti ili ustavnosti određenog općeg pravnog akta, onda to pitanje mogu proslijediti nadležnom ustavnom sudu, odnosno, u konkretnom slučaju, Ustavnom sudu, prema članu VI/3.c) Ustava BiH. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da ad hoc ocjenjivanje pravne valjanosti propisa od redovnih sudova ne samo da nije zakonito nego nije ni u skladu s ustavnim načelom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni s načelom pravne sigurnosti inkorporiranim u njega (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-20/25 od 22. januara 2026. godine, tačka 19, dostupna na www.ustavnisud.ba). Takav stav Ustavni sud je ponovio i u situaciji kada je redovni sud meritorno odlučio o tužbenom zahtjevu koji se odnosio na postojanje diskriminacije u kontekstu priznavanja prava na naknadu na ime pripravnosti za rad stručnom osoblju Suda BiH, iako još nije bila donesena odluka Ustavnog suda o tom pitanju po zahtjevu istog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-17/25 od 14. maja 2026. godine, tačka 40, dostupna na www.ustavnisud.ba).

33. Prema tome, prilikom primjene i tumačenja odredbi zakona ili drugih propisa sudovi moraju ostati u okvirima svoje nadležnosti i voditi računa o tome da je pitanje ocjene ustavnosti zakonske norme povjereno Ustavnom sudu. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su član 12. stav (1) tačka c) i stav (3) i član 13. stav (4) Zakona o zabrani diskriminacije propisani na jasan, precizan i predvidiv način, te da imaju dovoljan kvalitet da se mogu smatrati "zakonom" u smislu standarda vladavine prava. Ustavni sud također smatra da te odredbe ne sprečavaju redovne sudove da prilikom njihovog tumačenja i primjene poštuju ustavnu nadležnost Ustavnog suda i konačnost i obaveznost odluka Ustavnog suda zajamčenu članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su član 12. stav (1) tačka c) i stav (3) i član 13. stav (4) Zakona o zabrani diskriminacije u skladu sa članom I/2. u vezi sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

VII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da su član 12. stav (1) tačka c) i stav (3) i član 13. stav (4) Zakona o zabrani diskriminacije kao odredbe koje se odnose na opći okvir sudske zaštite od diskriminacije u parničnom postupku u skladu sa članom I/2. u vezi sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka U-5/26
24. septembra 2026. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.